Kad sam bio dijete, imao sam san
Da postanem čovjek.
Čovjek koji će nasmijavati ljude,
Voljeti i tretirati sve jednako,
Jer ništa ne boli kao kad si stranac,
Čudak s manom.
Čudak s drugačijim imenom,
Jezikom, stilom, izgledom.
Čudak s drugačijim ciljem.
Kažu da su ljudi više od životinja.
A onda gledamo svakodnevne terore,
Međusobna ubijanja,
Životinjske nagone,
Koje pokazujemo više nego životinje.
I onda smo taj svijet koji smo stvorili
Samo malo dodirnuli,
I učinili sve ranjivim,
Našim oružjem,
Riječima,
Strahom.
Dok sam odrastao,
Nikad nisam shvaćao koliko je teško
Za čovjeka da bude čovjek,
Za čovjeka da voli.
I cijeli san, da postanem čovjek,
Umjesto da postaje stvarnost,
Sve više je postajao dublji san,
San koji sam nekoć imao.
Želja za postignućem,
Sa vragom se sklapaju ugovori
Koji traju do smrti
Jer se teško izvući.
Ponekad osjetim da sam i ja blizu,
Jer imam prividan osjećaj,
Osjećaj da sam važan,
Da sam moćan i snažan.
Dobio sam moć,
Ali dušu polagano gubim.
Najtužniji sam
Kad se pogledam u ogledalo.
Kroz glavu mi prođe
San jednog dječaka
Koji će u svakom parku posaditi cvijet,
Koji će pronaći lijek za svaku bolest,
Koji će biti prvi superheroj,
Koji će svakom beskućniku dati dom,
Koji će svakom siromašnom čovjeku
Dati odjecu, hranu,
Nadu.
Najtužniji sam
Kad se pogledam u ogledalo
I shvatim:
"Tako smo malo onoga,
Što smo htjeli biti."
Post je objavljen 25.01.2017. u 00:09 sati.