Misao slijedi misao. Ide niska pogleda, niska mojih viđenja Istine. Prešao sam u te odnose što misao mi čine. Misao, ta tvorba odnosa, vodi me viđenjima, pa i viđenjima sebe. Sebe? A tko li sam?
Nastojim napustiti slike, slike u mislima, i ući u ono što Istinom jest tamo; tamo gdje gledam. Nastojim biti osjećajima. Prepoznajem radost; prepoznajem tugu; nalazim i iskru početaka njenih.
Nosi me povjetarac vremena.
Osjećam misao i želju da razlažu i slažu; da se igraju djelovima i predodžbom cjeline. Zamolih ih da se umire, kako bi zajedno dokučili nova viđenja. Misao to na taj način razumije. Ne, ne varam je, već samo nudim. I opet pitanje; 'Tko li sam da tako nudim?'
A misao, mirno proslijedi: 'Pa ti si taj koji me moli i nudi.'
Zahvaljujem na njenoj pomoći i razumijevanju. Idemo dalje zajedno; moja misao i ja.
Sve što postoji ima uzroke i posljedice. Sve je povezano kao nekim vremenskim i prostornim nitima. Kada se pitam tko, ili još bolje, što sam, ne mogu ne uvažavajući te veze, te niti. Često sam dosizao viđenje kako me čini sve što nisam. Pa što onda jesam.
Izgleda da mi misao akcelerira. Sklapa tvorbe neprovjerenih misli, koje tek plahi osjećaji prate. 'Spuštam loptu na zemlju'. Sažimam se i mirom čistim. U miru nalazim čvrstu točku.
Mogu li postojati bez misli; bez da mislim? Pa bio bi tada bez osjeta sebe.
A može li misao moja bez mene? Ona je kao neki slijed informacija i procesa koji se nekim valovima šire i potiču nove slične procese, tko zna gdje bi, čini mi se, bilo moguće. Pa i moju misao potiču procesi izvan ovoga moga fizičkoga tijela. Široko je to polje mogućnosti. Kako u tome prepoznati istinskoga sebe, kad je i to misao razmišljanjem mojim.? Zar je to potrebno?
No dobro. Izgleda kao da sam ja imaginacija svoje, ili tko zna čije, misli. Da, tko zna čije, jer poticaj može biti od bilo kuda, a i razlog meni nepoznat. Možda ga ne bi mogao ni shvatiti. Ipak, uzimam to kao mogućnost, ali bez nekog robovanja tome. Zanimljeva je to pretpostavka u smislu osobne slobode djelovanja.
Ljudski bi bilo potražiti izvorišta svoga djelovanja, pa makar to i samo nazivao svojim djelovanjem. Ako tražim samo mišlju, upadam u zamku samo jedne kvalitete, a time smanjujem širinu traženja. To je već predodređivanje, a to nije pravo traženje.
Osjećam da jesam, ma što taj osjećaj bio. Osjećaj je puno brži od misli i zahvaća puno dimenzija. Misao joj može dati prigovor racionalnosti. To je kao slijepom o bojama. Ulazim tako u područja čuda i čarolija. Racionalnim pristupom to tako izgleda. Misao sve nastoji imenovati. Tako i svoju nemoć proglašava nekim apsurdima poput: beskonačnost, čudo, čarolija ... Osjećaji u tome nalaze kvalitetu. Oni šire slobodu. Naravno, tu je zamka odbacivanja racionalnosti, a time bi se smanjile slobode. Ne postoji sukob osjećaja i misli. Taj sukob je samo u onih prikraćenih sloboda, koji nastoje eliminirati sebi suprotno. Prihvaćanjem i razumjevanjem, suprotnosti nestaju. Svi smo jedan isti svijet.
Eto, i tako ja tražim sebe. Zar da imenujem nalaz svoj? Svo vrijeme i sav prostor i dimenzije u ovom su trenu i točci sažeti u meni, vama, svakome i svemu. U tim sažecima i Vi ste u svakom i svačem. Vi možete mijenjati svijet; svijet kojim ste i sami takovima dati. Mislima možete otkloniti, ili za početak ublažiti, barijeree u sebi, jer mislima su i građene. One su jako sredstvo na osobnom planu. Tako oslobođeni imate moć osjećaja. Sa njima se mogu poticati procesi, pa i bez riječi. Djeluju i vrlo daleko.
Vidjevši bol i patnju možete djelovati. U onima bolom i patnjom shrvanima, siromašnima i Vaša je slika, i Vi. Svi smo isti svijet.
Pomognimo i onima koji ne vide to, a utopljeni su u osjećajima osobne moći. Oni ne vide. Ne vide ili ne žele vidjeti sebe u suzama drugih. Svi smo djeca Istog Tvoritelja.
Da i ja jesam. Sve Vas volim. Vi ste moj svijet. Čudom sam svjedok postojanja Istinom. Hvala ... :)
Post je objavljen 22.01.2017. u 16:12 sati.