Marketing
12.NANCHANG
Posljednjeg dana u godini posjetili smo Nanchang.
Četiri sata vožnje brzim vlakom
(malo preko 300 na sat je naveća brzina)
od Šangaja do tamo.
Nanchang je uvjerljivo najčudnije mjesto koje smo posjetili za ove turnje.
Meni.
Ne znam za druge.
Cijeli grad (prvi manji grad u nizu, k tome)
je pun gradilišta nebodera
i bijednih kuća
i neobičnih prizora iz nekog drugog vremena.....
Zaista mi je vrlo žao da još nemam gotova videa,
jer se to na snimkama puno, puno bolje vidi....
Nanchang eye!!!???
I poslije će se to tako pokazati
u drugim 'gradićima'.
Gdje nisu neboderi i zgradetine,
gdje nije centar grada,
tamo su vrlo siromašne zgrade,
prljavo je ,
prepuno auta i još prepunije motora,
mreže električnih instalacija
razapetih kroz grad,
uz ulice, po fasadama, daju još gori izgled gradu.....
Prozori su najčešće pokriveni rešetkama,
pa izgleda kao da ljudi žive u kavezima.
Nas su smjestili u neko novoizgrađeno naselje,
među nebodere u kojima (još) nitko ne živi,
hotel velik, lijep
i hladan u svim smislovima.
Najniža točka putovanja, rekla bih sada, sa odmakom.
Ukratko, kad smo se dočepali hotela,
sobe,
i riješili se prtljage,
krenule smo u pohod ....pa na što naiđemo. :D
Kako rekoh, prešle smo ulicu
i prošle kroz cijeli blok zgrada
potpuno pust.
Nigdje žive duše.
Iza leđa ostao nam je hotel.
Ispred nas......o, što to naše oči vide!!!?
Crkva!!!
Na Isusa naići baš ovdje,
u najpustijem dijelu Kine uopće :))
Dobra fora.
Crkva zatvorena, naravno, ali tako i tako nigdje nikoga...
Dva, tri bloka dalje ipak smo naišle na život.
U podnožju nebodera,
prljava ulica,
musava djeca,
ljudi bulje i okreću se za nama,
smiju se i mi se smijemo,
u dućanu prašnjava roba,
ipak kupujemo slatkiše.
(u hotelu kasnije mokrim ručnikom svaku vrećicu brišem i sušim.....).
Srećemo kolege, svi bauljamo u potrazi za hranom...
Neka curica sumnjičavo nas gleda
i čuva ulaz u nešto zvano 'Moonlight sonata'
Nije baš razvidno.
Rasprava o prirodi usluge u tom lokalu,
smijemo se stalno i pomalo histerično....
Preko ceste, neki nazovimo to restorančići.
Parene knedle? Može! :))
Na slici izgledaju pune nadjeva,
zamišljam si da je to mak.
Možda je slatko?
Ne uspjevamo se nikako sporazumjeti sa curom koja ih prodaje,
jedva dobivamo dvije, nasumce pokazujući na posude u dućanu.
Komad 1 kuna (1 yuan).
U prirodi,
knedle su suhe,
nadjev je nedefiniranog podrijetla i malo ga je
a što je još gore - ljuto je.
Na sreću, odmah do je drugi pajzl u kojem već trojica poznatih jedu.
Uz njih, naš prevoditelj
(jedan od troje mladih kineza, dva dečka i cura
koji su nam služili kao prevoditelji i pomoć na putu)
koji upravo odlazi iz restorančića.
Kažemo mu nek prevede čovjeku da hoćemo nešto jesti.
Pa što bi vi?
Bilo što.
Ja bilo što bez mesa.
Bilo što.
Nema bez mesa.
Dobro, daj s mesom.
Što? Pa tijesto, nešto. Na koncu,
dobile smo po veliki tanjur juhe,
sa po kilu tijesta unutra,
gore narezane šnitice nekog mesa,
što dublje ideš, sve je začinjenije i ljuće...
Taj obrok sve-u-jednom je koštao 12 yuana.
Bar je bilo vruće i sa žlicom....
Ne moram niti reći da nam je bilo puno ostalo
(čak nam je bio neugodnjak)
ali su zato ove naše izjelice koje smo tamo sreli
višestruko naručivale istu stvar,
pa su nam osvjetlali obraz.
Kako je to bila Stara godina,
nakon koncerta , oko 23h,
bila je svečana večera za doček Nove....
Ali, neki od nas su imali ranije let nego drugi,
odjava iz hotela oko 5 u jutro,
pa sam se u pol dvanaest žurila popakirati stvari,
čuti se sa svojima
i čim prije leći u krevet.....
Spavanje od 1 ujutro do 4 i 30.
Mislim da je to bilo najkraće spavanje.
U zoru, u mraku spremanje za izlaz,
cimerica je imala kasniji let
i nisam je htjela ubiti u pojam sa svjetlom.
I tako je počela Nova godina...
Sretna nova! :)
Post je objavljen 20.01.2017. u 21:38 sati.