Snijeg u primorju
1994.
Vani je snijeg, o kako rijetka sreća
u ovo doba, u primorskom kraju!
Bjelina ranog djetinjstva me sjeća
i mira, što ga čista srca znaju.
Ne, danas neću blatne kročit staze,
oči se šire, dok slušam tišinu,
uživat ću sred prebijele oaze
i sama se pretopit u bjelinu!
Jutro
1994.
Srebrne iskre rasute drščućim granama,
jutro je dahom toplim svaki dodirnulo kutak.
Ljepota melem je duši i lijek ranama.
Živjeti želim svom dušom ovaj trenutak!
Slutim proljeće
1994.
Zima je, peć u mojoj sobi,
upaljen televizor,
neprimjereno ovoj dobi,
gle, izuzetan prizor!
Baršunast vijenac tamnih boja,
kitica cvijeća plaha,
u tren zadrhti duša moja
od ljubičastog daha!
Post je objavljen 17.01.2017. u 21:45 sati.