Pregled posta

Izuzmemo li povremene izbore iz opusa i inozemna izdanja, Strieglovi hologrami dvadeseta su zbirka poezije Slavka Jendrička. Zavidna produktivnost, ali valja imati na umu da se radi o gotovo pola stoljeća književnog stvaralaštva u kojemu, osim jednog izleta u političku esejistiku (Novčić za Harona iz 1995.), nije bilo odstupanja od poezije. Danas klasična figura hrvatskog književnog postmoderniteta s aurom pjesničkoga barda, Slavko Jendričko vrlo je rano, već krajem 1970-ih, a osobito tijekom 1980-ih, postao jedan od cjenjenijih i kritički hvaljenijih generacijskih pjesnika i predstavnika tzv. semantičkog konkretizma.
Gotovo šamanistički uvjerljiv spoj prirodnog i tehnološkog, fizičkog i metafizičkog, ali i zavičajnog i univerzalnog temeljna je
karakte ristika njegove osobne poetike koja će se kroz desetljeća razgranavati i nadograđivati, prelazeći put od konkretizma do ‘stvarnosne’ poezije i natrag. Međutim, poetičkim modelima Jendričko nikada neće robovati, nego će ih od najranijih dana pa sve do knjige koju držimo u rukama, modificirati na sebi svojstven način i prilagođavati vlastitom originalnom i prepoznatljivom izričaju koji neće ignorirati ni ratne okolnosti, ni postratnu tranzicijsku stvarnost, ni zavičajnu atmosferičnost, ni širi književno-kulturni kontekst, kao ni mlađe naraštaje pjesništva i nove tehnologije i komunikacijske mogućnosti. Veći dio svojih novih pjesama posljednjih godina Jendričko će objaviti na popularnoj društvenoj mreži Facebooku, da bi ih tek nakon dobivenog feedbacka sakupio i oblikovao u kasnije zapažene i nagrađivane knjige.
Jendričko se u novoj zbirci ponovno okreće igrivosti jezika prirode i nešto komornijem ugođaju jezika slikarstva. Pritom uzima slike
velikog sisačkog akvarelista Slave Striegla kao moguće referentne točke ili polazišta oko kojih će subjekt isplesti tekst o određenom događaju, impresiji ili cijelom nizu njih, sažetih u jedinstvenu cjelinu šamanskog, mjestimice i fantazmagoričnog doživljaja svijeta. Valja naglasiti kako su i u ranijim zbirkama česti zavičajni motivi i imena, od Kupe, Siska, Komareva, pa sve do Severa i samog Striegla, no ovdje je ipak osnovni provodni motiv voda, kao i cijeli niz semantički srodnih, vezanih uglavnom uz rijeku Kupu, te krajolik i život uz nju: čamac, trska, pijesak, valovi, dno, ribe, zatim i ptice, psi, nebo (noćno i dnevno), sunce, kiša. Oni sami, međutim, a osobito voda, u sebi ne nose ništa specifično zavičajno, u ovom slučaju sisačko-moslavačko, nego računaju s univerzalnim značenjima i prepoznavanjem.
(iz pogovora Davora Ivankovca)

Jedna pjesma iz knjige:

Slavko Jendričko
VODENA KATEDRALA

Sisak je akvarel ispod kojeg
Nazirem lica Slave Striegla
I Slave Raškaj koja gluha
Čuje buku strasti izvora Kupe
Ni voskom kojim sam punio uši
Nisam mogao zaustaviti širenje krvnih žila
Čijom sam krvlju topio korice leda zimi
Godinama poslije bjegunac
Osamljen u jednoj daščari uz samo groblje
U malom selu pokraj vode poput
Poludjelog ministranta izgovaram
Tajne molitve u vrijeme posvećenja kuća
Nitko nikada nije prepoznao usnice
Koje šapću imena njihovih duhova
Njima svjedočim sebe u vodenoj katedrali