Marketing
Strpljen spašen prevaren
Velika se kazaljka propela na dvanaest, mala se spustila na šest, a moje još nerasanjeno biće se spotaklo u noć. Noć je kliznula niz skaline, skaline zakoračile u dvor, dvor u dvokoraku skoknuo na ulicu Ante Starčevića, ulica radosno pohrlila prema cesti Kneza Trpimira, a cesta - raskopana.
O da, tko je u nas vidio cestu koja se barem jednom godišnje ne prekopa, izjaruža, raskanali, izmrcvari, ali sve na tanane, polako, u stilu - nije priša, pomaaaaalo. I zanimljivo, dok cesta izvrnute utrobe leži bespomoćno kao bizon na operacijskom stolu, građevinsko poduzeće se točno na polovici izvršenih radova obavezno nađe u nekakvim teškoćama, blokiranim računima, kolektivnim pregovaranjima, pretvorbama, stečajevima, tko zna kakvim sve čudima, a dogovoreni rokovi završetka radova pomiču se u beskonačnost.
Najvažnije od svega da su postavljeni priručni semafori koji naizmjenično propuštaju vozila, malo iz jednog, više iz drugog smjera. Stručnjaci školovani na prometnom fakultetu očito su sjedili na ušima za vrijeme predavanja iz kolegija "Primjena priručnih semafora 2". Kolone automobila vuku se lijeno kao gusjenice borovog prelca kad se u rano proljeće prebacuju s jednog stabla na drugo. Nametnici tamo nametnici amo, bitne razlike zapravo i nema. U mrklo doba jutra kojemu se još ne mili kročiti u bolje sutra, prolaziš kao pješak skoro pa brzinom svjetlosti pored uspavanih automobila koji brundaju na minimumu.
Ipak, primijetio sam da u ranim satima kad ljudi odlaze na posao čitav sustav, makar bio i nakaradan, funkcionira. Već istog popodneva kad se umorni prekarijatlije vraćaju svojim domovima, sporadično grintavi, djelomično štrukani i pretežno štufi, možete biti sigurni da će nastati cirkus.
Ukoliko u to doba dana želite prevaliti tristotinjak metara raskopanog Kneza Trpimira, pred vama će se otvoriti dvije mogućnosti - ili ćete maštovito beštimati i na živce odvaliti, ili ćete stoički podnijeti zasigurno sedam do osam izmjena onih redikuloznih semafora. To vrijedi ako ste normalan vozač vulgaris. Međutim, postoji i treća opcija. Za one odabrane. S tim da ih nije odabrao Đelo Hadžiselimović, već se odabiru sami.
Dakle, usporedno s našim Trpimirom, proteže se još jedan odvojak, nazovimo ga primjerice - Mutimirom koji doduše jest grbav, blatnjav i makadamast, ali u isto vrijeme dok najveći dio vozača koliko-toliko strpljivo čeka u koloni, obavezno se nađe neki buzdo koji se izdvoji, zapiči Mutimirovom zaobilaznicom na divljaka i hop-hop na mala vrata pretekne na desetke automobila. Pri ponovnom priključenju, sada već sasvim blizu čela kolone, ponovno se napravi malo blesav, nabaci pravednički izraz lica, kao eto, on tu stanuje, upravo izlazi iz svoje kuće pa dajte ljudi pustite me, mah-mah, fala pajdo, nema na čemu i drugi put. Budale neka čekaju. Ponekog od njih uspijem i prepoznati, ipak je ovo mali grad i svatko pokazuje svoj auto skoro kao legitimaciju.
Najgore od svega je da opisani primjer nije sporadičan slučaj, već se događa stalno. U svakoj, baš svakoj koloni se nađe poneki Mek Đek koji smatra da je iznad ostalih, da kolone jednostavno nisu njegovo prirodno okruženje, već da on mora naprijed ovako il' onako. Takvim važnim facama se vjerojatno žuri. Za razliku od ostalih kolondžija kojima je eto baš gušt militi mic po mic.
Dokle sežu granice ljudskog bezobrazluka? U redu, ako smo osjećaj solidarnosti odavno već bacili na deponij da tamo istrune i nestane kao da ga nikada nije ni bilo, i ako živimo u vremenima u kojima se svatko bori samo da bi njegovoj guzici bilo bolje, čemu se uopće čudimo? Svi se zaklinjemo u nekakav sustav vrijednosti, ali on se u pravilu u odnosi na druge, dok za sebe tražimo olakotne okolnosti.
Možda je ovo banalan primjer s obzirom da se, ne samo u prometu, slične situacije događaju stalno i svugdje, ali meni je od svega najporaznija spoznaja da takvi ljudi, drski, bahati i beskrupulozni, zapravo bolje prolaze u životu. Kao i to da će se uvijek naći dovoljan broj onih koji će takvo ponašanje opravdavati. Buzdovandžije se ne zamaraju dilemama koje muče "normalne" i obzirima koji to i ne trebaju biti, takvi se likovi jednostavno "znaju snaći". Bez obzira na sve. Pogledajte ih, oni su probitačni, oni napreduju, oni idu dalje. Istina preko naših leđa, ali to njima očito ne smeta.
Hm, još me nešto muči, ako je inteligencija po svojoj definiciji, sposobnost snalaženja u novim okolnostima, znači li to da su takve osobe zapravo inteligentne? Ili su samo bezobrazne? I što bi se dogodilo kad bi se svi, već od sutra počeli ponašati na takav "inteligentan" način? Po načelu - neka meni bude dobro, a za drugog baš me briga!
Možda bi to čak moglo ispasti dobro. Tada bi se sva kolona sa Trpimira prebacila na Mutimira. Rijetki preostali Trpimirovići bi brže prošli semafor, a Mutimirovići bi zaglibili na sporednom kolosijeku. E takav bi film baš volio gledati!
Post je objavljen 16.01.2017. u 22:15 sati.