Ne, ovo ne znači kraj života, već početak jednog novoga. Postao sam svjestan da ću kad tad umrijeti, i svaki novi dan je bonus, dar kojega treba iskoristiti. Dugo sam se dvoumio da li da napišem još jedan post, djelomično i zbog manjka inspiracije, a i sve što mi se dogodilo u proteklih godinu i pol nije baš tako zanimljivo i već je opisano u blogu u ranijim postovima.
Bio sam u vezi s jednom djevojkom, i koliko god je sve bilo bajnoslovno u početku, toliko se to izjalovilo na kraju i ružno završilo. Fax guram, radim i dalje studentske poslove, Idem dan po dan i na kraju vjerujem u konačni uspjeh. Radim na duhovnom, materijalnom, tjelesnom i psihičkom zdravlju. Ali ipak bih stavio prvenstvo na duhovnom razvoju. Za to mi ne treba niti puno novaca, samo vremena i truda. Preporučio bih 2 knjige od istog autora M. Scott Pecka:
Put kojim se rjeđe ide i Korak dalje putem koji se rjeđe ide. Pročitao sam puno knjiga o samopomoći, duhovnom razvoju i lakšoj filozofiji, ali ove 2 bih svakako istakao kao meni osobno najvrjednije.
Sad malo o godinama. Nedavno sam ušao u 30. godinu svog života. Planiram studirati do 32, i imam još 35 godina radnog vijeka. 35 godina puta 365 dana. Neki dani su teži, neki su lakši, ali svaki je vrijedan i treba ga iskoristiti. Iako ću lijekove uzimati do kraja života, mogu reći da sam dostigao vrlo visoku razinu psihičke stabilnosti. Radio sam preko ljeta na baušteli, a nakon što je počeo fax 2,5 mjeseca u Francku i uspio hendlati malo spavanja, monoton posao svaki dan od 6-14, te još poslije na faxu pohađati predavanja. Možda me sve to skupa iscrpilo i ispoljilo na psihičkom planu. 3 tjedna Vrapča me oporavilo ali ne smijem si više dozvoliti ovako naporan tempo života. Što se tiče života nakon faxa, definitivno želim ostati raditi u Hrvatskoj. Svi nekud hrle van, Njemačka, Austrija, Irska, Kanada, Australija. Meni je lijepo ovdje, konkretno u Zagrebu i ako se gospodarska situacija još poboljša, ne vidim razlog zašto bježati u druge države ili kontinente.
Prošao sam kroz još jednu hospitalzicaju upravo za božićno- novogodišnje praznike, to mi je već 6., i 5. u Vrapču. Shodno tome sam i doktoricu promjenio. Ne posredno prije hospitalizacije mi se dogodila tučnjava na faxu sa dečkom koji je barem duplo jači od mene. Krenuli smo se zajebavati, da bi se na kraju potukli na mrtvo ime. Saštemao me šakom u oko da sam završio na očnoj hitnoj. Nisam se ništa ljutio, nije mi padalo napamet podizati tužbu,iako su me u bolnici pitali hoću li o napraviti. A i zašto bih radio probleme sebi i njemu, a nemam posljedica. Stvar je u tome da ja nisam htio stati na loptu jer nisam želio propustiti 'priliku' s nekim se potući da izbacim svu tu agresivnost iz sebe. Više mi ne pada napamet ulaziti u takve sukobe. Inače dečko je dobar, ispričao mi se , molio da mu oprostim a ja sam mu iz bolnice javio da imam shizofreniju i da se zato ono dogodilo. Kaže da nije mogao znati te stvari i da je znao, sigurno bi drugačije postupio.No šta je je, bio sam glavna atrakcija u bolnici sa tim okom, i sestre i bolničari su mi ga mazali s mašću i kapali kapi tjedan dan dok oko nije ozdravilo. I na očnom su mi otkrili dioptriju, i to veću na ono oko u koje me nije udario.:)
Glavni cilj mi je završiti stručni studij mehatronike, zaposliti se, a u međuvremenu baviti se trčanjem i čitanjem knjiga. Dosta mi je više teatralnih događaja, peripetija, volim miran i stabilan život i svjesnost svakog dana od danas do kraja života.
Post je objavljen 15.01.2017. u 09:31 sati.