Svojedobno sam gledao središnju informativnu emisiju nacionalne televizije, Dnevnik u 19,00. Na samom njegovom kraju urednik/ica odlučio/la se, kako to obično biva, za jednu ležerniju reportažu – najčešće to bude neka prigodna vjestica iz kulture, što već samo po sebi govori na kojem je mjestu u društvu – ne bi li se gledateljima ipak barem donekle razvezao čvor u želucu od prethodnih vijesti. Uslijedio je prilog videonovinarke Ružice Divac Borovečki iz našeg ubavog Hrvatskog zagorja, točnije iz Krapine.
Voditeljica Dnevnika, Marta Šimić Mrzlečki, najavila ga je, isprva sasvim ozbiljno, sljedećim riječima:
"Međunarodni Dan srednjoškolaca krapinski su učenici obilježili izložbom Neetična kreativnost koja prikazuje tehnike prepisivanja; izazvala je veliko zanimanje..." (zadnji dio rečenice popratila je znakovitim osmijehom i intonacijom, ono, kužimo se, ne?).
Nadovezao se, standardno zabrinutim bas-baritonom, suvoditelj Stipe Alfier:
"Prepisivanje, iako je i do sada bilo zabranjeno, tek je od ove godine definirano Pravilnikom za izricanje disciplinskih mjera u školama" (ostaje visjeti u zraku odgovor na pitanje definirano kao što... ali, OK, kužimo se, ne?).
Slijedi prilog. Videonovinarka s terena podsjeća nas da je "...to neetično (sic!) i zabranjeno (sic! sic!) sredstvo u nas još uvijek dio učeničkog folklora i dodaje kako su ...krapinski srednjoškolci hrabro otkrili svoje školske tajne“. Premda je reportaža po svoj prilici zamišljena da gledatelje Dnevnika malo opusti i podsjeti na to da je od kolijevke pa do groba najljepše đačko doba, meni je namah počeo rasti tlak od toliko puta u zadnjih dvadeset i kusur godina viđenog predstavljanja obrazovnog sustava kao nečeg u osnovi neozbiljnog i uvelike infantilnog, kao nekog prostora u kojem zapravo – unatoč zaklinjanju u suprotno – ne vrijede objektivna mjerila i u kojem je realitet uvelike suspendiran. Čak i nepoželjan.
Uglavnom, školske tajne u nastavku nam otkrivaju dvije vedre i jedre učenice mjesne matematičke gimnazije, Dorotea i Martina, očito blaženo nesvjesne da je njihova – posve nedvosmislena – poruka u posvemašnjem neskladu s – posve nedvosmislenim – nazivom izložbe.
Dorotea: "Mislim da još uvijek vrijedi stari dobri papirnati šalabahter, njega je najlakše sakriti, više puta ga se može koristiti i tako dalje, ali sve više imamo nekih novih tehnika, recimo, preko mobitela, pa čak se šalju poruke van pa se dobiju natrag i tako dalje... "
Martina: " ...i plastificiramo... proslijedimo dalje... "
I tako dalje.
Gledajući te dvije nasmijane tinejdžerke osjećao sam se kao što sam se osjećao bezbroj puta dok sam u proteklih dvadesetak godina radio u školi – pokušavajući uvijek i iznova svakoj novoj generaciji objasniti upravo neetičnost prepisivanja – posramljeno, poraženo, ismijano i tužno. Posramljeno, zato jer u središnjoj nacionalnoj informativnoj emisiji učenici – gimnazijalci – posve otvoreno, s osmijehom na licu, objašnjavaju kako – premda nije etično, ne? – bezočno varaju svoje učitelje, i kako su u tome, je li, sve vještiji, i kako im, zapravo, unatoč nazivu izložbe, nije ni na kraj pameti prestati varati ih, jer, evo, uvijek su korak ispred svojih arhineprijatelja, što je sjajan osjećaj; poraženo, zato jer sam stekao dojam da sam se uzalud trudio sve te godine makar malo doprinijeti poštenju u zajednici u kojoj živim; ismijano, jer su nastavnici neizravno prikazani kao policajci u Policijskoj akademiji. Tužno, a možda i donekle ljutito, zato što je cijeli prilog intoniran tako da dodatno potkrijepi i učvrsti sve uvriježene stereotipe koje javnost ima o školi, školstvu, nastavnicima i obrazovnom sustavu kao takvom. Vidite? Sve je isto kao i kad ste vi išli u školu!
Pred očima nam promiču kojekakva jamesbondovska pomagala dok glas u off-u pojašnjava: "...fotografiraju se stranice iz udžbenika pa gledaju na mobitelu, lijepe se formule na kalkulatore, boca s porukom ovdje dobiva novo značenje..." (...kužimo se, ne?).
Ne mogu se oteti dojmu da je implicitna poruka: pametne li, spretne i lukave djece. Prisjetite se, dragi gledatelji, svojih školskih nestašluka, i vječite igre mačke i miša... Lijepa su to bila vremena.
Bruno (predstavnik Udruge srednjoškolaca Hrvatske), u maniri profesionalnog predstavljača, stoji uz jedan od izložaka. Šalabahter na tenisici je inače zamišljen kao pomagalo za prepisivanje u paru , pojašnjava. Znači, jedan od učenika stavi nogu preko noge tako da drugi iza njega može prepisati ono što vidi na šalabahteru.
Ta je tenisica privukla i zanimanje učitelja , čujemo očekivani narativni obrazac. Mora se dati prostora i drugoj strani. Brrrr, što li će reći oni-koji-ne-daju-prepisivati?
Vidimo profesoricu koja s nevjericom u očima gleda tenisicu i skeptično pita oko nje okupljenu budućnost ove zemlje, buduće pravnike, liječnike, političare, ministre obrazovanja..., "pa kak' taj iza vidi ovo pročitati?! "
Vidi, vidi, kolegice, bez brige.
Saznajemo potom da je u Hrvatskoj, 2015. godine – a nedavno je čak i sâm ministar na naslovnici dnevnih novina najavio da prepisivanje postaje prekršaj – " ...novi Pravilnik o disciplinskim mjerama u školstvu prvi put definirao prepisivanje kao lakše neprihvatljivo ponašanje zbog čega se može dobiti i opomena..." – svi koji rade u nastavi znaju koliko se učenici plaše opomena – "...a ova je izložba pokazala koliko su prepisivači vrijedni" , zaključuje novinarka upravo onako kako se i očekuje: kontradiktorno i, u konačnici, po prepisivanje afirmativno. U hrvatskom školskom sustavu 2015. prepisivanje se, dakle, i to po prvi put, definira kao lakše neprihvatljivo ponašanje , dok iz prve ruke znam da se u nekim drugim obrazovnim sustavima zbog prepisivanja može izletjeti sa sveučilišta, primjerice. A u sjećanju mi je i ona scena u kojoj Goran Milić, mislim u Australiji, pita skupinu tamošnjih osnovnoškolaca prepisuju li, a oni ga gledaju s posvemašnjim nerazumijevanjem. Prepisivanje, a što je to?
I da bi ljupka TV-vinjeta na temu školstva bila zaokružena, završna riječ dana je simpatičnoj pedagoginji, koja je, također očekivano, izgovorila ono što svi znaju i ponavljaju, ali se na to učenici mahom ne obaziru:
"...jednu poruku lijepu daje [izložba] da je bolje, pametnije vrijeme uloženo u izradu šalabahtera iskoristiti kao vrijeme za učenje..."
Ali, zaboga, kolegice, NE, izložba – onako kako je po svoj prilici zamišljena i ovako kako je predstavljena u Dnevniku – NE DAJE jednu lijepu poruku da treba učiti, nego upravo suprotno, poruka je da ova zajednica i u budućnosti može očekivati – i nad njima se licemjerno zgražati – skandale oko prepisanih diplomâ i doktoratâ onih na uglednim i odgovornim javnim položajima. Premda primjera ima napretek, ne pamtim kad sam na televiziji ovako bjelodano vidio gdje smo i kako smo .
Kao točku na i, videoreporterka Divac Borovečki dodala je još jednu standardnu frazu – kad je školstvo u pitanju, desetljećima slušamo isključivo fraze – koju uvijek čujemo u ovakvim prigodama: ...ali kad se napiše šalabahter, kažu pedagozi, uvijek nešto ostane u glavi .
Dakle, pssst, ipak je OK.
Post je objavljen 13.01.2017. u 19:51 sati.