Marketing
Djevojka čije ime nije potrebno spominjati
Bio je to sasvim običan dan jedne najobičnije djevojke. Sjedila je u svojoj sobi sa starim, davno istrošenim plišanim medvjedićem u naručju i čitala knjigu. Listovi su se okretali jedan za drugim, a njene misli su, u poptunoj tišini u kojoj se nalazila, stvarale neopisivu buku. Njena duga, tamna kosa prekrivala je njena gola ramena i dijelom sakrivala njeno lice. Velike, smeđe oči pratile su svako slovo, svaki redak knjige ne bi li propustile i najmanju sitnicu, dok su njene usne u stopu pratile i tiho, gotovo nečujno, izgovarale svaku pročitanu riječ. Okrečući tako stranicu za stranicom počeo ju je obuzimati posve nov, još nedoživljen osjećaj. Željela je iskusiti uzbuđenje i nepredvidivost života. Željela je promijeniti svoj dosadašnji život. Dok su se stranice njena života okretale tako tromo, tako dosadno, ona je sanjala posve drugačiji san. San koji se činilo nemoguće ostvariti, ali što je imala za izgubiti? Zaklopila je knjigu i odložila je sa strane. Iz naručja su je pogledale velike oči starog plišanog medvjedića kojeg je čuvala od zadnje nesretne ljubavi. Shvativši da taj isti medvjedić u njoj ne rađa nikakve osjećaje osim sjete i nostalgije, zgrabila ga je i bacila u smeće. Odlučila je ne živjeti za jučer, već iskoristiti danas da bi sutra imala što za nadmašiti. Bila je to prva stranica njene knjige. Knjige čiji sadržaj treba probuditi osjećaj uzbudljivosti ni u kome drugome, već u njoj samoj.
Post je objavljen 13.01.2017. u 17:24 sati.