Sivo je nebo, snijeg samo što nije,
na grani goloj tek vrabac po koji,
sjeverni vjetar kao krpu vije
usamljen lovor, što u plotu stoji.
Sleđena para čudno cvijeće šara
na oknu što u pusto polje gleda.
Gle, zec u trku rekorde obara
tražeći majku i zaklon od leda.
Prolaze dani, ljeto, jesen, zima,
proljeće žudim, koje život stvara.
U starom panju da l još vatre ima?!
Dok ćutim škripu potmulu rebara
slutnja me vodi vječnim obzorima,
gdje plamen živi nikad ne dogara!
Post je objavljen 12.01.2017. u 16:56 sati.