Marketing
KAKO PREMA ŽIVINAMA TAKO I PREMA LJUDIMA
“Hrvati su ubili dijete u sebi”, veli Ameikanka, odvjetnica, mulatkinja Tamiko koja u Hrvatskoj živi posljednjih 12 godina.
Ali draga Tamiko, misliš li da drugi nisu?
Ander Breton rečekako je djetinjstvo najbliže pravom životu. Bezpogovorno se slažem s tom tvrdnjom.
Pa kakav si bio kao dijete, Meisteru?
Evo, ovakav…
KAKO PREMA ŽIVINAMA TAKO I PREMA LJUDIMA
Preselili smo se u Zadar kada sam bio trogodišnjak. Moj prvi izlazak na dvorište izgledao je tako da mi je vršnjakinja odmah, ničim izazvana, u znak dobrodošlice rekla:
- Mali razbit ću ti glavu kamenom!
To me šokiralo. Zar glavu? Zar meni?? Zar kamenom??? Sa takvom se brutalom dotad još nisam susreo.
Kao vizualan tip umah sam si predočio upućenu mi prijetnju: vidio sam djevojčicu kako poseže za kamenom na crvenoj zemlji, zabacuje ruku, potom izbačaj, kamen pristiže na moje čelo, puf!, padam na tlo, krv lipti, slijeva se preko lica; ona prilazi dovlačeći sa sobom ogromnu kamenčugu, plan joj je dokrajčiti me njome; onesvješćujem se prije no što me zgromi.
Udario sam u plač i pojurio kući.
- Ubit će me – priopćio sam roditeljima s vrata.
- Ma tko će te ubiti – upitaše sumnjičavo.
- Ona mala luđakinja. Kamenom će mi razbiti glavu!
- Ma neće, ona to samo tako... – rekoše kroz smijeh.
«Djevojčica s prijetnjom na ustima» ubrzo je smrtno stradala u saobraćajnoj nesreći koju će jednog kasnog nedjeljnog poslijepodneva, pri povratku sa sela, skriviti njezin otac, te će tako nestati iz priče.
No zato je tu bio Zed. To mu naravno nije pravo ime jer imena su promijenjena da bi se zaštitili nevini. Međutim, pošto nevinih nema, čovjek se zapita čemu svo to cifranje.
Zeda sam prvi put susreo dok je žurio prema trećem katu bile (čitaj: bijele) zgrade da odozgor baci dvomjesečno mače. Oko njega skakutala su djeca. Bio je barem za dvije-tri glave viši od sviju, mršav, uska lica, ošišan na teču, u nekoj ispranoj podrtini, bos.
- Hej, što se događa – upitao sam Zoka.
- Zed će baciti mačku s vrha bile zgrade – obavijestio me ushićeno.
Zgrozio sam se. Zar mače? Zar baciti?? Zar sa vrha bile zgrade???
Požurio sam na čelo skupine i primio Zeda za podlakticu.
- Slušaj Zed, ne bi smio baciti to mače! Ono ti ništa nije skrivilo – rekoh.
Zed je zastao, pogledao me onim svojim sitnim očima. Dobro da mi s obzirom na dvorišnu reputaciju istog trena nije opalio trisketinu! Samo je istrgao ruku iz moje i nastavio kamo je naumio.
Sustigao sam ga na stepeništu.
- Zed, stvarno bi trebao pustiti to mače…
Moje riječi nisu dopirale do njega.
Uspeli smo na vrh.
Dječurlija se nakon prvotnog naguravanja i po prirodnom zakonu jačeg poredala po ogradi. Zed je ispružio ruku preko ograde. Nastupio je tajac. Živinu je od smrti dijelio tek stisak palca i kažiprsta.
- Zed, sada je stvarno dosta, pusti tu mačku – nastupio sam krajnje odlučno.
Moja želja za pozitivnim raspletom u tom je trenutku bila toliko snažna i željena čitavim bićem, da je, vjerovao sam, mogla slomiti kauzalnu linearnu stvarnost, napraviti crack u izvjesnosti, na prostorno-vremensku crtu pelcovati još jednu granu alternativne stvarnosti u kojoj mače ipak preživljava.
I doista - misterij želje! - Zed je spustio mače na pod. Publikum je bio vidno razočaran, no nitko nije htio tjerati stvar do kraja, preuzeti na sebe ulogu egzekutora. Društvo se rasulo, a ja sam ostao likovati na vrhu bile zgrade. Ne iz ega, on još nije bio probuđen, već jednostavno zato što je životinja bila spašena…
Zed i ja ubuduće ćemo se susretali na dvorištu. Bio je majstor pakosti, tamanitelj voćnjaka, acetonski spalitelj mravinjaka, mitraljez psovki i pogrda, prvoklasni silnik, tlačitelj bez premca, samoživi ugnjetač, dvorišni despot... Međutim, mene nikada nije napadao, vrijeđao, izazivao, dražio… Samo me je na određen način, s prizvukom sjete, rekao bih, gledao iz daljine. Pripadali smo različitim duševnim svjetovima. U dubini je, pretpostavljam, želio biti bolji čovjek, ali isto tako bio je svjestan svoje naravi, u njemu je bila utjelovljena druga svrha.
Sredinom osamdesetih moja se obitelj ponovo selila. Ovaj put pošli smo za Zagreb. Neko vrijeme nakon odlaska dopisivao sam se s zadarskim prijateljima, a onda je korespondencija zamrla. Minuo je svaki kontakt. Preobrazio sam se u purgera.
Kasnog jesenjeg poslijepodneva, 1992. godine, zazvonio je telefon. Iz prošlosti je izronio Ante I. Došao je u Zagreb studirati strojarstvo i poželio da se nađemo te osvježimo grlo i uspomene. Predložio sam «Ispičuturu», underground točionicu na Gornjem gradu. Našli smo se i tom mi je prilikom ispripovijedao neke stvari što su se u međuvremenu zbile na dvorištu. Također dotakao se i Zeda.
Kada je počeo rat Zed nije gubio vrijeme, preko noći osnovao je Crne tvorove, zloglasnu paravojnu jedinicu sastavljenu od najgoreg šljama, koja je operirala u zadarskom zaleđu.
Nekog dana na benzinskoj stanici dohvatili su F.N.
- Šta je F., čujem da šuruješ s neprijateljem – rekao je Zed.
F. nije ništa odgovorio, samo je nijemo gledao u pod.
- Šutiš ka pizda prika moj, a sve se zna...
Zed je razmišljao što da učini s zarobljenikom kad li mu je pogled pao na zračni kompresor za pumpanje guma. Prisjetio se kako je kao dječak na Vranskom jezeru lovio žabe, u anus im turao cjevčice pa pumpom za bicikl upuhivao zrak u utrobu dok se ne bi rasprsle...
- Odvedite ga tamo – zapovjedio je.
Zgrabili su F.N-a i odnijeli ga do kompresora.
- Na zemlju s njim, trbuhom dolje i čvrsto ga držite...
Posegnuo je za bowie nožem i rasjekao čovjeku hlače, potom dograbio držak kompresora.
- Malo ćemo da te propušemo, prijatelju...
muzika za ugođaj: Tomislav Ivčić - Kalelarga
Post je objavljen 12.01.2017. u 12:33 sati.