Pregled posta

PROJEKT POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA

POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA 4. KNJIGA, 19. STOLJEĆE

U Matici Hrvatskoj koja će ove kalendarske godine obilježiti 175 godina svoga postojanja, u mjesecu listopadu 2016. predstavljena je knjiga monumentalnog projekta POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA 4. knjiga, 19. stoljeće. Taj projekt vodi akademik Radoslav Katičić, a POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA imati će i petu knjigu.



Četvrta knjiga ima 760 stranica enciklopedijskoga formata u 16 poglavlja vrlo mnogo podataka i novih spoznaja o hrvatskom jeziku kao jeziku hrvatske književnosti, novina i časopisa, a ima i 500 fotografija. Publikaciju POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA izdalo je Društvo za promicanje hrvatske kulture i znanosti CROATICA . Tri već izdane knjige kao i ova četvrta za hrvatski jezik dragocjena su djela u kojima je zabilježen razvoj hrvatskoga jezika i kulture od početaka do 20. stoljeća. Recenzentica knjige je dr. Marija Znika, viša znanstvena suradnica. Objavljujem njenu recenziju.


Četvrta knjiga Povijesti hrvatskoga jezika pretposljednji je dio projekta, a vodi ga akademik Radoslav Katičić. Ovu su knjigu uredili: glavni urednik Ante Bičanić te urednici Josip Lisac, Ivo Pranjković i Marko Samardžija. Novina je što je u prikazu razdoblja pažnja poklonjena znanstvenom funkcionalnom stilu te sustavna obrada onomastičke sastavnice. Tekstovi su u svakom poglavlju popraćeni obiljem literature, a po potrebi još dodatno i podrubnim bilješkama, te brojnim preslikama najvažnijih, ponekad teško dostupnih djela i obogaćeni preslikama djela vrsnih slikara onoga doba kao što su Vlaho Bukovac, Celestin Medović, Vjekoslav Karas, Slava Raškaj… i drugi. Takav prikaz omogućuje uvide u postignuto, kao i daljnje istraživanje. Autorskim tekstovima ponajboljih jezikoslovnih pera na kraju je pridodana Antologija djela s tekstovima iz 19. st. na kajkavskom, čakavskom i štokavskom narječju čime se oprimjeruje funkcionalna polivalentnost hrvatskoga standardnoga jezika. Slijedi Sažetak na engleskom jeziku o povijesti hrvatskoga jezika u 19. stoljeću te Kazalo imena koja se spominju u knjizi i napokon Životopisi autora priloga.
Hrvatskom se jeziku 19. st. očituje istovremenost dvaju različitih tijekova standardizacije (u kajkavskoj i štokavskoj stilizaciji), vrijeme različitih koncepcija o izboru osnovice hrvatskoga standardnoga jezika, ali i vrijeme završne standardizacije i kodifikacije hrvatskoga jezika te raznih filoloških škola, odabira između nekoliko slovopisnih (grafijskih) rješenja. Sve to zbivalo se u političkom okružju nesklonu afirmaciji hrvatskoga jezika kao samobitnoga standardnoga jezika. Latinski jezik dominirao je u javnome životu: saboru, pravosuđu, školstvu, njemački na Vojnoj granici, nastoji se uvesti i mađarski, kako u prvom prilogu Hrvatski jezik od početka 19. stoljeća do narodnoga preporoda, akribično opisujući povijesne i političke prilike, dokumente, aktere i njihova bitna djela koja su pridonijela standardizaciji hrvatskoga jezika, navodi Marko Samardžija. On je u svoju analizu uključio i gradišćanskohrvatsku sastavnicu.

U prilogu akademika Radoslava Katičića Hrvatski jezik od narodnoga preporoda do kraja 19. stoljeća riječ je o hrvatskom jeziku u vrijeme narodnoga preporoda, jeziku pokrivenom nazivom ilirski, o traženju prikladnih slovopisnih rješenja i analizi ključnih djela koja su pridonijela nadvladavanju regionalnih razlika te prevladavanju nerazmjera ''između jezičnoga žara i kompetencije u vladanju jezikom koji se želi preporađati''. Druga polovica 19. stoljeća počela je intenzivnom skrbi za hrvatski jezik, posebice u nastavi, što je prekinuto odredbom apsolutističkih vlasti o njemačkom jeziku kao nastavnom jeziku. Snaženju pozicija hrvatskoga jezika pridonosilo je učenje latinskoga jezika, a slabile su ga međusobne borbe ondašnjih filoloških škola i potkraj stoljeća dominacija škole hrvatskih vukovaca koja je ''uvela skrajnji štokavski purizam i odbijala izgradnju standardnoga jezika koja je ostvarena od narodnog preporoda do pred kraj 19. stoljeća'' .

Ivo Pranjković u radu naslovljenom Filološke škole i hrvatski književni jezik u drugoj polovici 19. stoljeća analizira polazišta filoloških škola te polemike o pripadnosti štokavštine, a onda i rasprave o etničkoj pripadnosti štokavskih govornika. Nesporazumi su proistjecali i iz različitih shvaćanja književnoga jezika: jedni su smatrali da se on može poistovjetiti s narodnim jezikom - Vuk S. Karadžić , drugi da ''nema pod suncem literature gdje bi se književni jezik sasvim sudarao s narodnim jezikom…'' - A. V. Tkalčević . Uz podršku vlasti prevladala su rješenja koja je nudila škola hrvatskih vukovaca nerijetko s rigidnim rješenjima. Ona su ipak pridonijela učvršćivanju standardnojezične norme.

Kajkavski hrvatski književni jezik u 19. stoljeću predmet je analize Barbare Štebih Golub. Iz njezine je analize razvidno da je kajkavsko narječje i na njemu ostvaren književni jezik mogao biti ravnopravan takmac za izbor osnovice standardnoga jezika. O tome svjedoče književna produkcija, plodna leksikografska tradicija, obilje gramatičkih priručnika, pravopisi – pretežno fonološki s etimološkim elementima, mnoštvo popularnoznanstvenih djela i prijevoda kojima se dokazivala funkcionalna polivalentnost kajkavskoga književnog jezika. Stoga razlog za izbor drugoga narječja nije u nerazvijenosti kajkavštine i njezinoj možebitnoj neprikladnosti za standardni jezik, nego taj izbor ovisi ''ponajprije o jezičnopolitičkoj odluci iliraca vođenih željom da se oko jezika temeljenog na najproširenijem hrvatskom narječju ujedine svi govornici hrvatskoga jezika''.

U radu Josipa Lisca Hrvatska narječja i dijalektološka istraživanja u 19. stoljeću dokumentirano se prikazuju razmještaj i bitna obilježja hrvatskih narječja u 19. st. Komentiraju se i dijalektološki radovi istaknutih dijalektologa u svakome od narječja, ispravljaju se pogrešne tvrdnje o govornicima pojedinih narječja. Konstatira se da je dijalektologija u 19. stoljeću bila pomoćna znanost te nije čudo da su joj rezultati skromni. Budući da su migracijska kretanja znatno smanjena, ipak je zamjetna štokavizacija čakavskih kopnenih govora te čakavizacija doseljenika s jugoistoka u Istru, kao i kajkavizacija doseljenih čakavaca u području donje Sutle. Govori se i o staroštokavskim šćakavskim slavonskim govorima, novoštokavskim ikavskim govorima, primjerice u zapadnoj Bosni i zadarskom zaleđu te u Bačkoj oko Subotice i Sombora, kao i o torlačkim govorima Hrvata na Kosovu i u Rumunjskoj.

Sanja Vulić i Gordana Laco sustavno prikazuju Jezik hrvatske književnosti 19. stoljeća. Takav prikaz je novost. Svoj rad temelje na izboru tridesetak autora i njihovih djela objavljenih u 19. stoljeću. Književna djelatnost promatra se u tri razdoblja: 1800.-1830., potom 1830.- 1850. i od 1850. do 1900. Pozornost se posvećuje nekim zajedničkim obilježjima, ali se donose i neke osobitosti ili odstupanja u jeziku pojedinoga pisca. Piscima su bili otegotna okolnost neriješeni slovopisni problemi. U pravopisu preteže morfonološko načelo i gramatička interpunkcija. U rječotvorju se bilježe novotvorbe, primjerice imenica na –nik i –telj. Na sintaktičkoj se razini kao zanimljivost navodi postojana upotreba glagolskih priloga kao sročnih atributa (od plačečega naroda…), što se potkraj stoljeća zamjenjuje odnosnim rečenicama. Glagol je, primjerice, nerijetko na kraju rečenice (njemački utjecaj), a posvojni pridjevi i posvojne zamjenice iza imenica.

Sustavna obrada novinskoga funkcionalnoga stila Jezika hrvatskih novina i časopisa u 19. stoljeću, autorice Vlaste Rišner, novost je. Autorica obrađuje slovopisna i jezična obilježja, a dodiruje i pravopisna i stilska. Zaključuje da su na oblikovanje jezika 19. st. novine utjecale i izrazom i sadržajem. Uz kalendare , molitvenike te almanahe prve novine u kojima je od 1806. bilo tekstova na hrvatskom jeziku bio list je Kraglski Dalmatin. U tom je listu objavljen i prvi prikaz jedne knjige (1808.). U jeku narodnog preporoda u Danici izlaze Babukićeva Osnova slovnice slavjanske i Demetrova rasprava o jeziku književnosti koji se razlikuje od svakodnevnoga jezika i jezika znanosti. Godine 1842. počinje izlaziti Gospodarski list kao stručno glasilo. Aministrativni stil razvijaju Novine Horvatske u Zagrebu i Glasonoša u Zadru. Proučavanje stila novina i časopisa pokazuje da se u Novinama horvatskim razvija administrativni stil, u Književniku znanstveni stil, a u Napretku se dodiruju publicistički i znanstveni stil. Oni donose uredbe i zakonske propise, ali i reklamne poruke.

Prvi put je i Znanstveni funkcionalni stil tekstova u 19. stoljeću predmet analize, i to autorica Marijane Horvat, Lane Hudeček i Milice Mihaljević. One analiziraju u njima nazivlje, organizaciju tekstova, navođenje bilježaka , literature i sl. Razlučuju u tom stilu strogo znanstveni stil te znanstveno-funkcionalni podstil kojim se populariziraju znanstvena dostignuća u člancima, brošurama, školskim udžbenicima i priručnicima. Ističu da je jezik prve polovice 19. stoljeća prije svega jezik lijepe književnosti. Uz to je sve do 1847. službeni je latinski. Od 1848. do 1860. službeni je njemački, a tek od tada u javne službe ulazi hrvatski. Važnu ulogu u prihvaćanju hrvatskih naziva odigrale su novine i prijevodi (npr. Svetoga pisma Matije Petra Katančića, Ivana Matije Škarića). Do prihvaćanja štokavske osnovice standardnoga jezika ne može se govoriti o znanstvenom funkcionalnom stilu hrvatskoga jezika pa su u prvoj polovici 19. stoljeća znanstvena i znanstveno-popularna djela na štokavštini relativno rijetka. Pojedini su se funkcionalni stilovi ostvarivali u svojim narječnim stilizacijama: kajkavskoj i čakavskoj. Polovicom 19. st. pokreću se specijalizirani znanstveni i znanstveno-popularni časopisi za mnoge struke. Prvim pravim znanstvenim časopisom u Hrvatskoj smatra se Jagićev Arkiv za povjestnicu jugoslavensku (1851.- 1875.), a sustavan terminološki rad počinje sa Šulekom i njegovim Rječnikom znanstvenoga nazivlja. Autorice analiziraju nazivlje po područjima (pravno, vojno, medicinsko, botaničko i zoološko, veterinarsko, filozofsko, kemijsko, fizičko, matematičko, pomorsko, ostalo). U prošlosti su analizirane pojedine skupine naziva, ali ovako sveobuhvatne analize naziva nije u nas bilo.

Poglavlje Slovopis i pravopis u 19. stoljeću predmet su pregledne analize Lade Badurine. Sažeto se može reći da se u prvoj polovici 19. stoljeća rješavalo pitanje hrvatskog slovopisa , a u drugoj polovici pitanje hrvatskog pravopisa. Hrvatski je jezik ušao u 19. stoljeće s nekoliko ustaljenih slovopisnih praksi: kajkavski (horvatski) slovopis izgrađivan pod utjecajem mađarskoga jezika, na jugu dalmatinski slovopis nastao u dodiru s talijanskom i nešto manje latinskom praksom, te od 18. stoljeća slavonski slovopis proširen u Slavoniji, južnoj Ugarskoj i djelomice u Bosni i Hercegovini. Slavonski slovopis kombinira rješenja iz kajkavskoga i dalmatinskoga slovopisa. Narodni preporod krenuo je u praksi s rješavanjem slovopisa po načelu “jedan fonem, jedan jednoslov”. Kad je riječ o pravopisu, sukobi među školama vođeni su oko izbora načela na kojima će se izgrađivati pravopis. Jedni su zastupali morfonološko načelo, zapravo etimologično, korijensko načelo, a drugi fonološko (fonetsko, blagoglasno načelo). No ni jedan (hrvatski) pravopis nije ni dosljedno fonološki (…) ni dosljedno etimološki, tvrdi autorica. Dva pravopisa izašla potkraj 18. stoljeća (Kratki navuk i Uputjenje) temelje se na načelu piši kako govoriš, Partašev Pravopis iz 1850. tendira morfonološkom tipu pravopisa rješavajući prava pravopisna pitanja (pisanje velikih i malih slova, interpunkcijske i pravopisne znakove…). Marcel Kušar (1889.) zaključuje da je ''pravopis fonetički i znanstveno i praktično bolji od etimologijskoga''. Njegovo je djelo bilo jedno od uporišta za izradu pravopisnog priručnika zasnovanog pretežno na fonetičkom načelu, dotično Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza (1892.).



Poglavlje Hrvatske gramatike u 19. stoljeću obradila je Željka Brlobaš. U tom razdoblju nastalo je niz gramatika koje kvalitetnim opisima podižu razinu standardnosti hrvatskoga jezika, a gube dodatne praktične sadržaje uobičajene u starijim gramatikama. U nekima od analiziranih gramatika jezik i metajezik su gotovo do sredine stoljeća pretežno strani. Iznimka je Starčevićeva Nova ričoslovica ilirička u kojoj su i jezik i metajezik hrvatski. Autorica je 36 gramatika prikazala tablično i obuhvatila ih svojom analizom bilo da su samostalna djela, bilo da su aneksne gramatike uz rječnike kao npr. Appendinijeva Grammatica della lingua slava (1808.) Iscrpnije je prikazana Starčevićeva Ričoslovica s posebnim naglaskom na njegovu Glasomirju – što je prvi opis štokavskoga četveronaglasnog sustava u nas. Starčevićevo Ričoslovje (1840.-1850.) sadržava prvu savjetodavnu rubriku u nas. Babukićeva Ilirska slovnica prva je znanstvena hrvatska gramatika pisana na temelju literature. Pregledom je obuhvaćena i Mažuranićeva Slovnica Hčrvatska: Dio I. Rěčoslovje (1859.). Uz definiranje naglaska i pravila preskakanja naglaska, ona donosi novosti u tvorbi - semantičke preoblike. Veberova skladnja prva je samostalna sintaksa hrvatskoga jezika koja definira svoj predmet i jedinice, a anticipirala je neka kasnija dostignuća u sintaktičkom opisu. Pregled završava Maretićevom Gramatikom prikazujući njezine prednosti u sustavnosti obrade i nedostatke u izboru korpusa. U drugoj polovici 19. st. u Bosni i Hercegovini su ''dva ravnopravna književna jezika, hrvatski prema normi zagrebačke filološke škole i srpski prema Karadžićevoj normi''. Izrađuju se i početnice za gradišćanskohrvatske škole.

Hrvatski leksik i leksikografija u 19. stoljeću poglavlje je koje je iscrpno obradio Marko Samardžija. Prateći razvoj leksikografije u Hrvata, autor zaključuje da se ona od svojih početaka u 16. stoljeću postojano obogaćivala i jezično i leksikografski važnim djelima bilo u samostalnim, bilo u aneksnim rječnicima. Do četrdesetih godina 19. stoljeća jaka je veza s XVIII. stoljećem glede koncepcije. Od četrdesetih godina može se govoriti o suvremenoj leksikografiji, i to ponajprije o dvojezičnoj i terminološkoj. U dopreporodnom razdoblju bitnu su ulogu odigrali Stullijevi rječnici. Stullijevo je Rječosložje s oko 80 000 natuknica bio svojevrsna sinteza dotada urađenoga u starijim leksikografskim djelima, narodnom jeziku i književnosti. Slijedio je opsegom manji Voltićev Ricsoslovnik, pa Katančićev nedovršeni Pravoslovnik s oko 53 000 riječi te njegov u rukopisni Etymmologicon illyricum. Godine 1835. Izlazi u ''Danici''Sbirka někojih rěčih…, a 1839./1840. izlazi Richter-Ballmannov Ilirsko-němački i němačko-ilirski rukoslovnik, 1842. opsežan Mažuranić-Užarevićev dvojezični Deutsch-ilirisches Wörterbuch – Němačko-ilirski slovar književnoga hrvatskog jezika koji je na hrvatskoj strani uspješno popunjavao brojne leksičke praznine. U drugoj polovici 19. st. započinje obilna leksikografska djelatnost. Izlaze brojni dvojezični rječnici, primjerice oni Rudolfa Fröhlicha Veselića (Rěčnik ilirskoga i němačkoga jezika, 1853., Rěčnik němačkoga i ilirskoga jezika, 1854.), Juridisch-politische Terminologie für die slavischen Sprachen Österreichs 1853. – s temeljima hrvatskoga pravnoga nazivlja, te brojni terminološki rječnici u kojima je usustavljen jezgreni dio nazivlja. Od 1860. razvidna je plodna leksikografska djelatnost Bogoslava Šuleka: 1860. izlazi opsežan Deutsch-kroatisches Wörterbuch s preko 1700 dvostupačno tiskanih stranica, a 1874.-1875. izlazi njegov Hrvatsko-njemačko-talijanski rječnik znanstvenoga nazivlja s nizom novotvorenica kojima je obogatio hrvatski leksik i oblikovao hrvatsko strukovno i znanstveno nazivlje. Šulekov rad na popuni leksika na načelima zagrebačke filološke škole nastavlja Dragutin Parčić svojim dvojezičnim rječnicima s talijanskom i hrvatskom sastavnicom. Sedamdesetih godina s Akademijinim rječnikom počinje rad na jednojezičnoj leksikografiji, i to izostavljanjem djela hrvatske književnosti, čime se daje nepotpuna povijesna slika hrvatskoga jezika. U drugu polovicu 19. st. padaju i počeci hrvatske enciklopedistike te djela posvećena tuđicama i raznovrsnim nepravilnostima u jeziku.
O Hrvatskim imenima u 19. stoljeću piše Anđela Frančić. Onomastička sastavnica hrvatskoga jezika devetnaestoga stoljeća time je prvi put sustavno istražena. Stariji su leksikografi unosili, doduše nesustavno, u svoje rječnike i imena (primjerice Jakov Mikalja uglavnom toponime; Pavao Ritter Vitezović antroponime). Na početku 19. stoljeća dominiraju svetačka osobna imena uz manji broj narodnih osobnih imena. Primjećuje se i davanje više osobnih imena jednoj osobi. Pri stupanju u crkvene redove praksa je da se krsno ime zamjenjuje redovničkim, pa tako i neke pisce znamo po njihovu redovničkom imenu (Grga Martić). Primjećuje se ponegdje desufiksacija prezimena (Čaleta�Čaletović), depatronimizacija patronimijskih prezimena (Dean�Deanović). Neka prezimena otkrivaju doseljenike, npr.: Fiorentini, Kleinhaus, a neka su prilagođena hrvatskom jeziku, primjerice: Šoštar, Tišljar, Soldat. U vrijeme narodnoga preporoda stvaraju se hrvatska imena pogodna da budu i krsna imena, primjerice: Fridrik’ Miroslav; Ignacije’ Vatroslav, Ognjoslav; Emerik’ Mirko; Gotfrid’Bogomir. Pohrvaćuju se i prezimena: Kramberger’ Gorjanović, Veber’ Tkalčević… Nahočad dobiva izmišljena imena i prezimena: Manda Mandović, Prospero Prosperić. Od gramatičkih priručnika o imenima ima podataka u Starčevićevoj Ričoslovici. Akademijin rječnik sadržava oko 30 posto imena, ali ih nasilno novoštokavizira, primjerice Bilopavlović’ Bjelopavlović; Črnomerec’ Crnomjerac; Delnice’ Dionice. Hodonimi, čini se prvi put uvedeni u opis, nastali po pučkim nazivima ulica i trgova (Opatovina, Ilica, Visoka ulica) zadržavaju se i u službenim dokumentima. Oni nastali po kakvoj djelatnosti u njima uglavnom mijenjaju imena: Bolnička ulica’ Gajeva ulica; Vrtlarska’ Palmotićeva…

Filološka istraživanja hrvatskoga jezika u 19. stoljeću – o njima piše Josip Bratulić. Autor se prvo ukratko osvrće na stanje prije 19. stoljeća. Uočava ''težak nedostatak obrazovanih i odlučnih intelektualaca, posebice na polju jezikoslovlja, koji bi se uključili u onovremenu znanost i praksu''. Priručnici i gramatike ne nose hrvatsko ime. Filologija se, kao i politika, u 19. stoljeću našla pred zadacima ostvarenja nacionalnih interesa – političkog i upravnog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom. Naziv jezika ilirski nije imao zaleđe u narodu koji bi se tako zvao. Valjalo je riješiti problem grafije i pravopisa. Djelovanjem Vatroslava Jagića, Milana Rešetara i pokretanjem Književnika, Arkiva, Acta Croatica te edicija kao Rad, Starine, Stari pisci hrvatski i sl. počinje ozbiljan znanstveni rad. Filologija 19. st. bila je očito zabavljena prije svega kroatističkim temama, utvrđivanjem standardnoga jezika, poviješću jezika, istraživanjem narječja.

Hrvatski jezik i europski jezici u 19. stoljeću. O tome u pet potpoglavlja s dobrim uvidima u stanje stvari piše Dubravka Sesar. Govoreći o europskom jezikoslovlju toga stoljeća, Dubravka Sesar ističe da je razvitku filologije pridonijelo osvještenje uloge jezika u nacionalnoj povijesti te filozofija i književnost romantizma. Otkrićem srodnosti europskih jezika razvija se poredbenopovijesno jezikoslovlje, utemeljuje tipološko jezikoslovlje i jezici dijele na izolativne, aglutinativne i flektivne, potvrđuje se da nema ''čistih'' jezika. Atomizam mladogramatičara i zanimanje za beziznimnost glasovnih zakona zamjenjuje se zanimanjem za semantiku i lingvističku geografiju. Razvijaju se nove teorije, pravci i škole.
Europski su jezici i jezičnim sredstvima nastojali ostvarivati političke ciljeve: Poljaci su nastojali osamostaliti se od Rusa, Rusi – postati lučonoše slavenstva i proširiti se na zapad, Srbi – ostvariti velikosrpsku ideju; Česi pokrenuti se iz stagnacija od 16. st. Većina europskih jezika ima status velikih, državnih jezika (engleski, nizozemski, danski, švedski). Norveški i njemački specifični su. Norveški ima dva standardna jezika – bokmĺl (temelj mu je urbani danski) i nynorsk (temelj su mu zapadnonorveški govori). Poticaj njemačkom jezičnom normiranju u 19. st. bio je Adelungov rječnik zasnovan na visokonjemačkom. Slijedio je niz jednojezičnih i dvojezičnih rječnika, utemeljen je 1872. Dudenov pravopis na fonetskom načelu. Njemački jezik utjecao je ne samo na hrvatski jezik (posuđenice) nego i na jezikoslovlje jer su naši autori pratili tijekove u njemačkom jezikoslovlju (primjerice Vjekoslav Babukić). Od romanskih jezika francuski je utjecao na romanske i neromanske jezike. Kodificiran je krajem 17., a od 18. st. je službeni jezik. Leksikografija se razvija u tradiciji Francuske akademije. Španjolski je normiran u 18. st., a portugalski je državni jezik od 17. st. Talijanski je ujedinjen na toskanskom narječju u 19. st. Mađarski od 1844. postaje službeni jezik.

Zaključno: Hrvatskoj znanstvenoj i kulturnoj javnosti te svima koji se zanimaju za hrvatski jezik i njegovu povijest ovom se knjigom daju relevantni, vjerodostojni i provjerljivi podaci o standardizacijskim procesima u hrvatskom književnom jeziku, njegovoj uporabnoj raslojenosti i doraslosti da raznovrsne sadržaje izrazi vlastitim jezičnim sredstvima. Tijek standardizacije hrvatskoga jezika u 19. stoljeću pokazuje izrazito dinamičan razvoj jezične teorije i prakse. S jedne strane očit je i svojevrsni purizam, a s druge strane otvorenost novim idejama i izrazima, što se ogleda u plodnosti funkcionalnih stilova od kojih se neki u ovoj knjizi prvi put prikazuju. Knjiga može biti izvrstan promicatelj hrvatskoga jezika i kulture u zemlji i inozemstvu te dragocjen svjedok povijesne ukorijenjenosti hrvatskoga jezika u svojim narječjima i djelima.

Četiri knjige POVIJEST HRVATSKOG JEZIKA izdane su od 2009. do 2016. godine ovim redom: Prva knjiga, srednji vijek izašla je 2009. godine na 584 stranice , Druga knjiga,16. stoljeće ima 608 stranica tiskana je 2011. godine, Treća knjiga, 17. i 18. stoljeće ima 672 stranice , objavljena je 2013. godine ima 400 fotografija, Četvrta knjiga 19. stoljeće izdana je krajem 2015. godine. Sve su knjige u četverobojnom tisku u enciklopedijskom formatu 21x28 cm, a cijena im je od 450 do 550 kuna.



Post je objavljen 10.01.2017. u 00:13 sati.