Evo nekoliko subjektivnih misli o 'haiku' i 'hakapa' poeziji: Čovjeku je uobičajeno da događaje niže vremenski uspostavivši vremensku hijerarhiju: pradavno, davno, prije, nedavno, sada . . . Krećući se tom hijerarhijom, obzirom na slijed proizvodnje, imamo (za svu proizvodnju i proizvod) praroditelje, roditelje, djecu, unuke, praunuke i td. U tom smislu možemo nazivati mlađi proizvod rodbinskim sljednikom prethodnika. Tako i recentni proizvod, koji nazivam ''HaKaPa'', možemo nazvati praunukom pradavnog proizvoditelja Haiku (ukoliko bi mogli utvrditi da imaju zajednički ''DNK''). Naravno otvara se tada pitanje odakle to zajedništvo, koje nas vodi u apstrakciju, jer materijalnih čestica nema....
KAKO I ŠTO JE TO, LJUDI,
DA CVIJEĆE MIRIŠE
I PJEVAJU PTIČICE,
A PJESNIK STIHOVE NUDI
U SVIM VREMENIMA
I GEO-ŠIRINAMA
Dotičemo se, tako, onoga 'što ne postoji', a po nekakovim manifestacijama- posljedicama je ipak tu: nevidljivo,neopipljivo, a ipak prisutno.. Dočaravam si nekakav sveobuhvatni, sveprisutni fluid, kao podstrek od iskonske-prvotne i s k r e ž i v o t a po kojoj je nastala sveprostorna biosfera, a u ovoj njen dio: ''fluid opće radosti'', po kojemu cvijeće cvjeta, ptice pjevaju, a pjesnici uz posebnu emociju p o e z i j u nude! Uzevši sada, po nama konstruiran, vremenski niz u sveopćem bezvremenu, postaje nam prihvatljivo da su i svi autori poetskoga stvaralaštva bili obuhvaćeni i ponukani po tom 'poetskom fluidu' u svome stvaralaštvu (Dante, Petrarca, Gundulić pa i Matsuo, te svi premnogi mrtvi i živi nekad i danas, svih nacija i jezika). Zato sva ta stvaralaštva imaju zajedničku potku, makar bili njihovi autori vremenski i prostorno veoma daleki, ali ih obuhvaća isti fluid u jedinstvenoj b i o s f e r i. Od tuda možemo si protumačiti da i različiti narodi, različiti ljudi po boji kože, civilizacijskom razvoju i naobrazbi su bliski u svojem prikrivenom biću, te kad se mogu osloboditi stečenih 'frustracija, intimno ispoljuju analogne osobine - ljubav, pjevanje, i dr. Po tomu su međusobno bliski 'cjelosvjetski-obuhvatno' znani i neznani, te je 'obitelj' poetskoga stvaralaštva doista rasprostranjena svevremenski i sveprostorno.
Rođen sam u Hrvatskoj, odrastao sam u Hrvatskoj, stekao naobrazbu u hrvatskim školama prema širem shvaćanju, opredjeljenju i karakteristikama evropske kulture, te ništa, doista ništa ne znam o japanskoj kulturi. S 'haiku' poezijom sam se sreo iznenada poticajem njenog poklonika dr.sc.Jadrana Zalokara, što me navelo na pokušaj konstrukcija koje dobronamjerne asociraju na japanski h a i k u. Meni je japanska kultura ne samo strana, nego i potpuno nepoznata. Ne shvaćam ni mentalitet Japanaca, a pogotovo tamošnje kulturno stremljenje i stvaralaštvo 17.stoljeća (od kad potiče haiku poezija, kako ju je slagao japanac Matsuo Brasho). Prema tomu čitatelj bi mi bio veoma blagonaklon, ako moje konstrukcije nazove neuspjelim plagijatom, no ja ne želim biti ni uspješni plagijator, a još manje si prisvajam pravo moje djelo nazvati haiku.
'' H a i k u '' je japanskim riječima izveden japanski poetski specifikum. Osnovno i nepremostivo je i nemoguće, čak ni kao plagijat ili falsifikat, hrvatskim riječima složiti japansku pjesmicu. Osnovni pokazatelj negacije mojega proizvoda kao japanskoga je činjenica što pišem isključivo hrvatskim riječima (Japanski haiku može se prevoditi na druge jezike uz oznaku da je prijevod. Hrvatske hakape može se također prevoditi uz oznaku da je prijevod). Mogućnošću da se izražavam hrvatski, ja se ne stidim, nego naprotiv ponosim (tko se koleba, treba promisliti komu čini čast, kad ga znalac nazove poturicom ili poltronom). Čak i anacionalist, ako piše pjesmu hrvatskim riječima ne može ju drugačije nazvati nego hrvatskom, iako sam ne želi afirmirati hrvatstvo (Materijal posuđen ili ukraden iz hrvatskog rječnika može izgrađivati hrvatski proizvod).
Ja sam Hrvat, govorim i pišem hrvatski i nemam nikakovu ambiciju da moje djelo nazovem drugačije nego hrvatsko, niti da ga i samo pokušam poturiti pod bilo čiju tuđu zastavu.
Ja pokušavam o ž i v o t v o r i t i HRVATSKU KRATKU PJESMICU, hrvatskoga poetskoga izričaja. Hrvatska lirika je raznolika (ep, oda, sonet, ljubavne, domoljubne, svjetovne , crkvene i druge), bogata, a p r i j e d l o g mi je da HaKaPa bude samo još obogaćenje toga stvaralašta s još jednom novom formom i sadržajem. Predlažem n a z i v koji bi mogao zadovoljiti:
H(rvatsk)a- K(ratk)a- P(jesmic)a= akronim: hakapa, koja ima vlastita pravila konstrukcije: slobodni broj slogova, slobodno rimovanje, slobodni sadržaj, broj stihova(redova) 2do4, optimalno 3.
Stvaralašto HaKaPa je hrvatskim riječima sa hrvatskom dušom bez ambicija da bude 'svjetski b e z l i č n o '. Nastaje iz hrvatskog rječnika i osjećaja i to mu m o r a biti značajka i poputbina! Ne želim postojećem 'haiku' stvaralaštvu i onima koji ga uspješno ostvaruju, nametati drugačije mišljenje, a još manje preobraženje, to više što mislim da bi se prihvaćanjem iznesene ideje i nazivom takovoga modela ''Hrvatska Kratka Pjesmica''- HaKaPa, samo obogatilo proširenjem, hrvatsko poetsko stvaralaštvo, a hakapu bismo smatrali kao 'evoluiranu praunuku', koja se osjeća Hrvatica, daleke časne japanske prabake, na obostrano zadovoljstvo i p o n o s.
Sadržaj je minuciozno sublimiran, u nekoliko riječi, jer HaKaPa je fiksacija, u letu uhvaćene situacije datog trenutka, te izričaj, da izazove o d r a z u čitatelja. Ako HaKaPa ne pobuđuje asocijacije i osjećaje, tada je b e z v r i j e d n a . . . .
''HaKaPa'' je hrvatskim riječima izveden hrvatski poetski specifikum. No ostaje činjenica da je HaKaPa proizvedena na Haiku poticaj. Prema tomu HaKaPa, ako ju prihvatimo za 'prapraunuku' pradavno (u 17.stoljeću) inicijalno, originalno proizvedene japanske pjesmice, odnosno Haiku kao praroditelja, tada postaje prihvatljivo, da je šireći se taj rod po svijetu našao u Hrvatskoj povoljno tlo za rođenje, rast i razvoj, te ovdašnji vinovnici kao sadašnji roditelji zadržavaju i lansiraju praroditeljsko ime…
No stoljeća su duga, te nose popune, dopune, preinake ne dirajući u osnovni zakon da tvorevina bude što kraća i jezgrovitija. U toj težnji tvorevina sa hrvatskim riječima poprima neke posebnosti zbog čega možemo i moramo tu tvorevinu nazvati hrvatskom formom, inačicom japanske Haiku –(haiku je prihvaćena kao svjetski poetski pojam )- , to jest kao hrvatski proizvod u općoj svjetskoj cjelini. Zato, prema iznijetom, sam dao nekim mojim poetskim tristihovima naziv Hakapa!
Navodim nekoliko mojih hakapa pokušaja:
ŽUTI KANARINAC
I CRNI KOS
PTIČICE PJEVALICE.
(U suprotnostima jedinstvo: ne po perju nego po djelu. Suprotnost je motiv, koji neočekivani kontrapunkt smiruje i sjedinjuje)
KOBAC I ŠEVA
U PLAVETNILU
PAR.
(Bogatstvo u zajedništvu raznih interesa)
SUTON ŽMIRKA
PUČINOM
JEDRA MIRUJU.
(Intimna sličica bez željenog smiraja)
UGAŠENO OGNJIŠTE
ZOVE DOMAĆINE
IZ TUĐINE.
(Osebujan je miris pepela, središnjeg obiteljskog okupljališta, zov nade za žarenjem iveraka i kikota najmlađih, vapaj strpljenja da ne odumre ognjište-svetište)
NA OKNU ARABESKE
PEĆNICA ZEBNJU NUDI
MAJKE NEMA.
U MRTVOM VINOGRADU
GRLICA
GNIJEZDO SAVILA.
MLADOST STAROST KUDI,
A OBRATNO :
STAROST MLADOST ŽUDI
KORAČANJE PUTEM SADAŠNJOSTI
UTIRE
STAZU BUDUĆNOSTI
DANAS NEISKORAK,
ETO, SUTRA JE
U BUDUĆNOST ZAKORAK.
U MRTVOGA JUDE CARSTVU,
ZASTAVA SLOBODE
CRVEN, BJEL’ I PLAVI, VIJORI.
Domoljubac - Zvonomir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'
Post je objavljen 08.01.2017. u 15:49 sati.