Prvih tjedana istresali smo ružne stvari iz naših prošlosti. Bilo je tu i mrtvih i ranjenih.
Bilo mi je žao kroz što si sve prošao. Bilo bi to previše za bilo koga.
Rekao si – Žao mi je kroz što si sve prošla. Previše je to za ikoga.
Danima smo uvečer na terasi lokalnog kafića naručivali pivo.
Bilo je još uvijek vruće. Rujan, ljeto na odlasku.
Nisam znala kako bi konačno rekla da ne volim pivo, da nikad ne pijem to smrdljivo sranje.
Rekao si – Ja zapravo ne volim pivo, to je obično smrdljivo sranje. Želiš nešto drugo?
Naši su susreti postajali hihotavi, stvari oko nas radosne.
Mrtvi i ranjeni ostali su spokojno ležati na napuštenim megdanima.
Smijala sam se tvojim glupostima – Gle, netko je iz mene krenuo izbijati tugu.
Rekao si – Volim kako se smiješ mojim glupostima, iz tebe samo treba istjerati tugu.
Listopad nam je donio Krku i brod i riblju juhu na vrhu brda.
U povratku sam naslonila glavu na tvoje rame, zatvorila oči.
Rekao si – Pokazat ću ti nešto.
Bilo ti je smiješno što sam se toga uplašila.
Bilo nam je nevjerojatno smiješno što sam se toga uplašila.
Teatralno si mahnuo rukom da otjeraš smijeh, uozbiljiš situaciju.
Gledao si me.
Gledala sam te.
Pa si pitao - Želiš li vidjeti drugačiju sliku ljubavi?
Post je objavljen 06.01.2017. u 09:59 sati.