Pregled posta

Primjedbe o hrvatskoj opsjednutosti neposrednim i negativnim, vs. globalne ekološke brige i razvoj energetike

Komentiram povodom fb-ovog podsjećanja na komentar koji sam objavio prije tri godine. Tada mi je povod bio tekst objavljen u jednom masovnom mediju, naslovljen Zbog novog zakona nestalo 200 000 oglasa za stanove (2. siječnja 2014.).

I danas karakteristično za način, kako se u Hrvatskoj diskutira o bilo kojoj temi državnih politika (u pluralu, dakle mislim na "policy", a ne "politics"; to je dragocjena razlika u engleskom, koje koliko sam vidio nema u drugim jezicima, osim što se u hrvatskom, kad termin "politika" rabimo u smislu "policy", može biti u pluralu).

U tome sudjeluju masovni mediji, naročito komercijalni zbog privlačenja publike senzacionalizmom, ali i javni; a podjednako i interaktivni mediji (komentari na blogovima, društvenim mrežama, forumima).

Gotovo uvijek se gleda negativno, reagira na prvu loptu, preuveličava, apsolutizira jednu jedinu perspektivu, procjenjuje isključivo u odnosu na trenutnu situaciju i neposredni učinak, apriori ultimativno zaključuje da ama baš ništa što država/političari/birokrati/"oni gore" rade ni na koji način ne može biti dobro.

Gotovo uvijek je prisutno u prvim reakcijama na bilo što: PROKLETABANDABIROKRATSKASAMOIZMIŠLJAJUGLUPOSTIIKRADUNAŠNOVAC. (Osim, naravno, kad netko očekuje da će imati neposrednu osobnu korist.)

To je veliki problem mentaliteta. Meni se čini, još veći od stvarnih mana naših političara i naše birokracije. Problem mentaliteta, koji ima duboke korijene u prevladavajućim društvenim odnosima i nije se bitno promijenio promjenom političkog režima i državnog okvira prije 25 godina. U kronističko-patronsko-klijentelističkoj mreži i mentalitetu "amoralnog familizma" (uz što se sjajno uklapa familistički moralizam) nema bitnih promjena u odnosu na sustav koji je uspostavljen pod vladavinom komunističke partije od 1950-ih.

Nekoliko sam puta primijetio: u prvih sto sekundi nakon što se neka novost objavi na TV, kreću na Svemrežju prve reakcije, koje se mogu svesti na dva oblika: "kreteni!" ili "lopovi!".

Jest, kod nas se ama baš oko svega naprave afere, dolazi do korupcije i nepotizma, pa se od dobre zamisli napravi šteta, kao s razdjelnicima toplote npr.. E sad, lako je reć da su za to krivi Oni, a nikad Mi. Ali ipak, ne bi čovjek vjerovao, provedu se i neke dobre stvari.

Proteklih dana je bilo aktualno povećanje troškova za poticaje za obnovljive izvore (i visokoučinkovite kogeneracije - drugi dio se rijetko spominje, al bitan je, jer i HEP tu ostvaruje znatan prihod jer je jedan veliki blok u TE-TO Zagreb ušao u sustav poticaja, pa znatno pridonose povećanju troška!). Napisi i komentari u pravilu se svode na: "struja poskupljuje! Užaaaaassss!". Političari su sve svoje snage usmjerili na to da narod uvjere kako će naći načina da se njihovi računi za struju ipak ne povećaju.

Od desetina primjera, jedan tipičan članak koji donosi more netočnosti: i irelevantnosti: Političkim makinacijama oko cijene struje zamagljuje se tko na kraju sve plaća (27. rujna 2016.).

Čemu sve to - uglavnom se ili eksplicitno kaže, ili podrazumijeva, u govorima političara i medija, da je to birokratska glupost koju su nam nametnuli brukeleski birokrati (a u medijima se obično dodaju i naši političari). Da su klimatske promjene jedna od tri najveće teme svjetske politike, da o tome redovno govore predsjednici vlada - moglo bi se događati i u nekoj dalekoj galaksiji.

Sprječavanje klimatskih promjena, eliminiranje potrebe za uvozom fosilnih goriva, tehnološki napredak, otvaranje novih radnih mjesta (ne za "uhljebe", nego za radnike i inženjere!) - jedva da itko spomene. Ne znam, je li ikada neki ministar hrvatske vlade izgovorio riječi "klimatske promjene". To se smatra gnjavažom, kao i "strategiju niskougljičnog razvoja", kojom se ima baviti jedan odsjek jednog odjela jednog malovažnog ministarstva.

Dapače, nitko ne spominje ni bitan podatak, da su otkupne cijene, koje se danas plaćaju za električnu energiju iz novijih elektrana na vjetar, sunce i biomasu, zapravo otprilike jednake ili niže nego iz postojećih TE na fosilna goriva u Hrvatskoj. Niti ono što sam gore spomenuo, da i HEP dobiva pare iz istog tog fonda.

Transparentnost sustava feed-in tarife u javnoj percepciji postaje mana, jer je cijena precizno poznata, dok su cijene proizvodnje u HEP-ovim elektranama u načelu poslovna tajna i o njoj se, ako uporno kopate, može naći tek neke fragmentarne podatke. Ne znamo npr. koliku cijenu HEP zapravo plaća za prirodni plin, koliko je to u komparaciji s drugim državama i bi li se cijena nekim pametnim dugoročnim angažmanom mogla smanjiti.

Otkupna cijena za "elektrane u sustavu poticaja" se isplaćuje iz posebnog fonda, a to omogućava (uz uvoz - ne uvozimo struju zato jer nemamo dovoljno svojih elektrana, nego zato jer je tako jeftinije!) da termoelektrane HEP-a, prvenstveno Rijeka i Sisak, rade minimalno ili uopće ne rade. Time HEP znatno štedi zbog visokih cijena goriva (plin i mazut) i drugih troškova proizvodnje, što omogućava i nižu cijenu te struje.

O takvim se međuodnosima u javnosti ne govori; prekomplicirano je jelte, ćemu narod mučit time da se neka javna politika Hrvatske, Europske unije i Ujedinjenih naroda objasni: lakše je presipat iz šupljeg u prazno.

Također, cijena proizvodnje u elektranama na obnovljive izvore se uspoređuje s cijenom električne energije na burzama u Europi, po kojem se kupuje i prodaje među državama, a zanemaruje se da je ta cijena bitno niža od proizvodne cijene u bilo kojoj elektrani (to je laiku teško pojmiti, ali ugrubo, među državama se trguje viškovima, pri čemu kupoprodajna cijena ovisi o marginalnim a ne prosječnim troškovima - dapače, postoje razdoblja "negativne cijene").

Kao što se ne spominje i globalni pad cijena električne energije proizvedene u elektranama na obnovljive izvore, koji je potaknut državnim poticajima (znatno ubrzani razvoj doveo je do tehnoloških unapređenja i ekonomije obima brže, nego što bi se to dogodilo prisilama slobodnoga tržišta).

Spomene se kako, eto, mi tu industriju nemamo (iako zapravo postoji jedna tvornica solarnih panela, a svojedobno su bile tri, jedna je počela s radnom još u doba socijalizma; ali su dvije propale a da nitko nije ni trepnuo do sfera Visoke Politike to ne dopire). To što ne sudjelujemo u industriji koja u svijetu brzo raste, jest jelte posljedica lošeg položaja zvijezda na nebu i groznog nasljeđa komunizma, sačuvajboginjo da bi moglo imati neke veze s nekakvim drugim politikama koje je država posljednjih 25 godina vodila, odnosno nije vodila.

Činjenica da Norveška prodaje solarne panele u Africi je jelte posljedica toga, da njima u Skandinaviji pečeni piceki sami ulijeću u usta.

Zbog pada cijena, danas bismo trebali pripremati prelaz na sustav tendera za elektrane na vjetar i sunce većih snaga (ne one krovne, tu i dalje ide sustav feed in tarifa), što rade deseci drugih država u svijetu (uh, pardon, sve je to daleko od nas, na planeti zvanoj Zemlja). Španjolska će npr. u prvoj polovici ove godine imati tender za nove elektrane na obnovljive snage 3.000 megavata.

Dogovorene otkupne cijene na takvim natječajima su znatno niže nego što je bila predviđena za TE Plomin C. Čak i nedavno u Grčkoj, gdje su skuplje nego u Njemačkoj zbog lošijih uvjeta financiranja, ali mi smo tu na sreću ipak bolji od Grčke (a u obalnom djelu imamo jednako dobre uvjete za solarne elektrane). Mogli bismo za početak pripremiti tender, ono, bar za 30 MW solarnih u priobalju i na otocima, pa onda vidjet dalje.

Ajd da dodam i nešto donekle pozitivno: imamo ministra, koji je u neočekivanoj rošadi organizacije ministarstava sada osim okoliša nadležan i za energitiku, a koji je svojim dosadašnjim radom kao stručnjak i dapače i socijalni akitvist pokazao, da neke stvari razumije.

Postoji malecka šansa, da se nešto u politikama poboljša, iako bih, da se kladim, prije stavio novac na to da će prevladati interesi moćnih lobija, inercija birokracije i beznačajna natezanja oko kupovine i prodaje dijela vlasništva države u Ini i Hepu.

Komentar od 3. siječnja 2014. (uz manje ispravke i poneki dodatak)

S početkom Nove godine pojavili su se panični napisi u komercijalnim medijima da je iz oglasnika povučeno oko 200 000 oglasa za prodaju stana, jer se prodavatelji boje kazne za neposjedovanje energetskog certifikata. Krivica se naravno svaljuje isključivo na državu, koja samo razmišlja o novim porezima i rastu činovničkog aparata.

Nažalost, to je uobičajeni sindrom u Hrvatskoj, zaronjenoj u "amoralni familizam" toliko, da su Sicilija i Kalabrija za nas male bebe. Imamo točno ono, na što smo navikli i što očekujemo. Tako je lakše nego pokušati mijenjati mentalitet.

Energetski certifikati nisu nikakav "novi porez". Nemaju nikakve veze sa zapošljavanjem novih činovnika. Radna mjesta se otvaraju direktno, za stručnake koje obavljaju certifikaciju, i indirektno, potičući ulaganja u energetsku obnovu zgrada, da bi se dobio viši razred i time viša cijena na tržištu.

Znalo se da će biti uvedeni godinama ranije, jer su uvedeni svuda u Europskoj uniji. Ova mjera je zapravo isprva trebala stupiti na snagu 1. srpnja 2013., pa je produljeno za šest mjeseci, za lakšu prilagodbu. Nitko se nije prilagodio, ali kriva je eto samo Država. Nikad nije kriv Narod. Nikad nije kriv Privatni Sektor. Nikad nismo krivi MI. Krivi su ONI (oni "gore" ili oni "vani" - hrvatski tajkuni, briselski birokrati ili volstritski ljudi-gušteri).

Vrlo su važna mjera za ekologiju, jer se smanjuje opća potrošnja energije i time crpljenje resursa i zagađivanje, i za nacionalnu ekonomiju, jer se smanjuje uvoz energije. Potencijal je ogroman i to je jedan od ključnih segmenata energetske tranzicije, koju Nijemci zovu Energiewende.

Njemačka planira od 2050. smanjiti potrošnju energije za grijanje zgrada za 80%, što je potvrđeno u nedavnom koalicijskom ugovoru o novoj vladi. Francuska planira energetski obnoviti 500.000 zgrada svake godine do 2050.. (vidi članak Energetsko certificiranje zgrada - dobro za sve, 28. kolovoza 2013.).

Država loše radi u Hrvatskoj, to je generalno točno. Ali ne smije se naprosto "pustiti mozak na pašu", pa zaključivati »Kako Država generalno ne valja, ništa što Država čini ne valja«, pa da onda ne treba razmišljati o javnim politikama, ciljevima, uvjetima uspješnosti idr..


Post je objavljen 04.01.2017. u 13:20 sati.