Mojoj sreći nije bilo kraja kada sam sinoć na kvaki svoje hotelske sobe pronašao zalijepljeni post-it na kojem je pisalo: "Mr Vedran Anelic. IMPAC has advised us that tomorrow pick up time is 08:20."
Nisam bio optimist. Prije mjesec dana od doma sam bukirao cjelodnevni izlet u jedan od najudaljenijih kutaka jedne od najudaljenijih zemalja na svijetu - Kayangel Atoll. Cijena je bila paprena - 170 dolara, a izlet sam pronašao samo preko jedne agencije, IMPAC. Ali odlučio sam prelomiti tih sto i sedamdeset dolara i otići do tih otoka tamo negdje daleko na sjeveru. No, s obzirom na vremenske neprilike otkad sam došao na Palau, nisam vjerovao da će se izlet realizirati. Čak je i kroz noć Koror ponovno oprala kiša.
A onda ujutro kada sam razmaknuo zastore, nisam mogao vjerovati svojim očima. Vani je bilo sunčano. Plavo nebo išarano tek pokojim oblačićem. Prvo sam mislio da sanjam i da se onaj gore opet zajebava sa mnom. A onda kada sam se umio hladnom vodom, osvježio lice i pogledao ponovno van - sunce je još bila tamo gore.
U osam kombi je pred ulazom u hotel. Ja sam prvi. Kupimo potom Japanku, dvoje Tajvanaca i nekog tihog Europljanina, koji izgleda kao Poljak. Vozimo se na sjever otoka Babeldaob, najvećeg u Palauu, do lučice Ollei odakle kreće brod za Kayangel. Kako se više odmičemo od Korora, to je prometa sve manje i manje, a na gornjoj polovici Babeldaoba naš je auto dugo vremena jedini na cesti. Cesta je novoasfaltirana. Korejskim novcem.
U Olleiju malo pristanište i par brodica i ništa više. Prve kuće nalaze se par kilometara prema unutrašnjosti. Tu nas dočekuje još pet mladih Kineskinja, odnosno Tajvanki, i zajedno se ukrcavamo na gliser. Postoji i za Kayangel vladin brod, ali on vozi tek možda jednom mjesečno, a i tada bi za stranca bio skoro neupotrebljiv, osim ako netko želi mjesec dana biti u osami, izvan svake civilizacije.
Kayangel Atol se sastoji od četiri otoka - Ngcheangel, Ngeriungs, Ngerebelas i Orak - i ova skupina otoka nalazi se 24 kilometara sjeverno od Babeldaoba. Na prvom, glavnom otoku živi gotovo sto četrdeset stanovnika, što je dovoljno da Kayangel postane jednom od šesnaest palauanskih država.
Pola sata nakon izlaska iz lučice u Olleiju zaustavljamo se na koraljnom grebenu. Nigdje uokolo nema ni centimetra kopna. Stavljamo peraje na noge, masku na lice i uskačemo u toplo more. Svi osim Tajvanki koje ne znaju plivati, a ne posustaju ni na nagovaranje vodiča koji im nudi prsluk na napuhavanje. Ostaju na gliseru dok se mi polako sve više udaljavamo. Nikada ne bih s broda rekao da tu dolje ima nečega. Ali čim sam uskočio i kroz masku pogledao dolje, imao sam što vidjeti. Dolje je bio jedan beskonačni morski akvarij. Koralji različitih boja: indigo plavi, žuti, crni s crvenim linijama, kao i crni s narančastim, potom bijeli. Ne znam zašto ali izostali su crveni koralji kojih primjerice još ponegdje ima na našem Jadranu. Znam da tamo dolje u Dubrovniku svaka druga suvenirnica i prodavaonica nakita prodaje te koralje. Pitanje je sada koliko je tih koralja zaista pravo naše, a koliko uvezeno od tko zna gdje, pa i koliko su obične kineske kopije. Poznavajući naše spretne turističke radnike, ali i naivnost turista koji posjećuju Lijepu našu, nekako mislim da naginje ovom posljednjem. Ja nikada svojim turistima ne preporučam kupnju koralja na Jadranu. Ne samo zato jer je velika vjerojatnost da nisu pravi, nego više jer su gotovo nestali iz našeg mora. A dok ima potražnje, ljudi će zbog profita i one posljednje koralje izvući iz mora.
Nema ništa ljepše od raznobojnih koralja u svom prirodnom staništu dok ih oblijeću ribe raznih boja koje djeluju posve nestvarno. Dok promatram podvodni svijet kroz masku, u glavi mi se nekako vrti samo jedna misao - čujem nekog Amera koji pita: "Are these real or are they rubber fishes?" Naslušao sam se u svojoj karijeri turističkog vodiča puno sličnih pitanja, prvenstveno od Amerikanaca, tako da se ne bih iznenadio da je netko zaista uputio ovo pitanje. Ove tropske ribice izgledaju u svojim šarenim odijelima potpuno nestvarno, kao od gume.
Nisu sve ribice. Ima i velikih primjeraka. Kao i ogromnih školjaka, kakve u životu nisam dosad vidio. Ovdje su veličine povećeg automobilskog kotača. Vidio sam prije na svojim putovanjima tropsko podmorje u Tajlandu i Filipinima, ali ovo na Palauu je za nekoliko koplja iznad. Sada znam zašto ronioci hrle na ove otoke.
"Morski psi?", upitao sam vodiča Rona.
"Ima ih ovdje puno. Ali nisu opasni Dobit ćeš poljubac."
Nekako sam se nadao da ću ipak imati priliku plivati s morskim psima, ali sat vremena kasnije ni traga od njih. Na kraju odustajemo i vraćamo se na gliser. Nastavljamo glisirajući prema sjeveru i dvadeset minuta kasnije zaustavljamo se ponovno na otvorenom moru. Slijedi ribarenje.
"Ali ja baš i nisam nekakav ribar...", govorim Ronu. Istina je da sam rođen na obali, ali Rijeka odavna ne živi s morem. Distancirala se od njega, kao što se ljudi distanciraju od ljudi koje je zahvatila zarazna smrtonosna bolest. Ja sam uvijek nekako bio više planinski tip. Snijeg i skije više mi leže nego more i peraje.
"Na Palauu svatko je dobar ribar! Ovdje samo baciš udicu i ubrzo je riba gore!", govori mi s velikim osmjehom na licu.
Nekako mu ne vjerujem da je tako lako. Skeptičan sam dok odmrznuti komadić lignje stavljam kao mamac na udicu. I naravno, bio sam u pravu. Dok drugi, pa čak i one Tajvanke, s lakoćom izvlače ribe iz oceana, meni ništa ni ne grize. Nekoliko puta dižem udicu gore i pronalazim netaknuti mamac. Što sam vam rekao!
A onda se nešto uhvatilo. Nešto veliko. I ne pušta. Dižem to gore dok mi udica reže prste. Ubrzo ju vidim. Napokon izvlačim van. Uhvatio sam veliku tropsku škarpinu, nalikuje našem ogromnom glavoču. Nimalo privlačna riba izgledom, ali navodno joj je meso na cijeni. Ron mi objašnjava da je ova vrsta zaštićena na otocima na jugu gdje su joj prirodna mrijestilišta. Ubrzo hvatam još jednu manju. A onda i najveću koju ja već razrezanih ruku od škarpine nisam mogao dignuti gore. Umjesto mene to radi Ron i na površinu izlazi tzv. Napoleon fish, riba iz porodice morskih grgeča. Troje Palauanaca na gliseru odmah su se pogledali, nešto rekli jedan drugome, i zabranili ikakvo fotografiranje. Osjetio sam neku napetost.
"Ova vrsta je gotovo izumrla. Njen izlov je zabranjen zakonom. Tko bude uhvaćen s ovom ribom, mora platiti kaznu od deset tisuća dolara.", objašnjava mi Ron.
Napoleon je istog trena odplivao odakle je došao - prema dnu mora.
Ribu koju smo uhvatili, a bilo ih je siguno oko petnaest, što većih, što manjih, posada nam je spravila na otoku Ngerebelas, kada smo dvadeset minuta kasnije stigli do Kayangela. Nenastanjeni otok, palme, dugačka pješčana plaža koju s dvije strane oplakuju valovi, prozirno more. Ukratko - raj na zemlji. Nakon svih onih kišnih dana i previše provedenih sati u Kororu, putovanje na Palau se napokon isplatilo. Razmišljam kako bi bilo dobro postaviti na otoku šator i provesti koji dan u osami. Nisam siguran da je to dozvoljeno.
Ručamo onu ribu. Uglavnom su je spravili na grilu, ali Ron se pokazao kao vješt kuhar pa je jednu detaljno narezao sirovo kao sashimi. Nakon ručka brčkam se u moru, izležavam na plaži, iskorištavam sunce i zahvaljujem onom tamo gore da mi je ipak izašao u susret i poslao mi sunce na dan kada mi je bilo najpotrebnije. Ima i danas sivih prijetećih oblaka svuda oko nas, ali naš mali raj ostaje nekim čudom osunčan. Ja sam, od te neočekivane količine sunca, potpuno izgorio. Nije važno. Nisam jedan od onih koje je strah da će i nakon samo pet minuta na suncu odmah uhvatiti rak kože.
Post je objavljen 15.11.2016. u 10:33 sati.