Prespavao sam veći dio jutra. Nakon jednog spavanja u avionu i drugog kratkog u hostelu u Taipeiju, namjerno sam odlučio ostati cijeli dan u Kororu, iako se, ruku na srce, sve u Kororu može vidjeti u sat vremena. Htio sam se odmoriti i spavati dokle mi se spava i ne ganjati nekakav ludi itinerer, kakvi su moji itinereri inače. U kuhinji u prizemlju spremio sam si doručak i oko jedanaest izašao van. Sunca nigdje nije bilo. Na nebu su bili gusti oblaci da gušći nisu mogli biti. I prokleta vlaga. Ako nešto ne volim, to je onda vlaga kada ti se znoj u potocima slijeva niz tijelo i postaješ sav ljepljiv. Mislio sam da sam se pripremio za trope, ali nakon dolaska iz jesenske Europe i kasnije Tajvana, shvatio sam da te ništa ne može zapravo pripremiti na devedeset posto vlage u zraku. Iako je temperatura malo ispod trideset, ta prokleta vlaga stvara život nepodnošljivim.
Hodam polako niz glavnu ulicu. Pokušavam ići što sporije da se manje oznojim. Ali ne pomaže puno. Neki vjetar dolazi s mora i koliko toliko pomaže razbiti tu vlagu. Ali ubrzo sam posve mokar. Odšetao sam do glavnog muzeja - Nacionalnog muzeja Palaua. Zapravo Koror ima samo dva muzeja. Drugi je privatni Etpison muzej s izlošcima prvih palauanskih kultura. Iako sam studirao povijest, nisam pretjerani ljubitelj muzeja. Krenem nadobudno čitajući i gledajući sve, a onda koncentracija nakon dvadesetak minuta krene u strogi vertikalni pad i shvatim da samo bezveze na kraju hodam po muzeju za kojeg sam iskeširao xy zelembaća, crvendaća ili tko zna čega. Tako se dogodilo i s Nacionalnim muzejem Palaua. Krenulo je dobro, dobio sam lijep informativni okvir o Palauu, a onda su stvari krenule nizbrdo, i ubrzo sam se našao na ulici. Etpison je, naravno, otpao.
U muzeju na karti otoka primijetio sam da iza muzejske zgrade postoji nekakva cestica koja vodi prema moru. Čim sam izašao, odlučio sam ju pratiti. Lako sam ju pronašao. Kako je muzej na vrhu brežuljka, na jednu stranu cesta ide natrag prema centru, odakle sam bio došao, a na drugu prema obali. Za razliku od glavne ulice gdje zgrade izgledaju postojanije, uglavnom od betona, u ovakvim sporednim ulicama Korora, njih svega nekoliko, prevladavaju vale trošne drvene prizemnice prekrivene hrđavim limenim krovovima. Tek je pokoja veća i betonizirana. Skoro sve izgledaju kao da će ih malo jači vjetar jednostavno otpuhati, a što nije baš dobra stvar u dijelu svijeta koji je podložan tajfunima. Nikako mi nije jasno zašto ljudi u ovakvim podnebljima uvijek nanovo riskiraju i svoje živote i svoje vlasništvo gradnjom ovako trošnih kućica. Često na televiziji znamo vidjeti po Americi kako su ljudi zbog tornada ostali bez svega. Da li mi je takvih ljudi žao? Nikako. Sami su si krivi kada grade od "kartona" tamo gdje ne bi smjeli.
Dok hodam niz tu sporednu ulicu i gledam te kuće, počinjem se pitati da li išta od onih dolara koje turisti u velikim količinama ostavljaju iza sebe na Palauu dođe uopće do malih ljudi. Rekao bih ne razmišljajući da ne. Ali onda uočavam jedan nesrazmjer. Ispred tih trošnih drvenih prizemnica uredno su parkirani noviji auti, uglavnom "Japanci" i "Koreanci", nerjetko SUVovi. S registarskim pločicama uvijek samo na stražnjoj strani auta. Očito je da je i ovdje auto statusni simbol. Kako izgleda tvoja krletka, to je manje važno. Važno je da samo ta krletka na prilazu ima parkiran dobar auto i negdje u blizini i natpis 'Beware of the dog', iako se ti psi gotovo nikada ne nalaze iza ograde, već uvijek slobodno hodaju po cesti i laju na sve što se miče pa tako i na mene dok hodam u svojim kričavo narančastim Nikeicama niz ulicu. Nije ugodno jer pasa po Kororu ima previše i, iako me svi uvjeravaju da mi neće ništa, radije bih da su zavezani negdje u dvorištu. Ali takav scenarij ne postoji na Palauu. Otkad sam u Tunisu prije nekoliko godina za dlaku izbjegao napad bijesnih pasa, imam fobiju prema psima koji su pušteni s lanca.
Ulica završava u nečijem dvorištu. Iza kuće je more, ali do mora ne dijeli me samo kuća, već još dva lajava psa. Odlučujem odustati i okrećem se natrag, istim putem kroz sve one pse puštene s lanca.
Taman stižem natrag do muzeja kada se otvorilo nebo. Pravi tropski prolom oblaka. Kao da je Bog baš tog trena odlučio ispustiti svu vodu s neba na Koror. I digao se vjetar. Kišobran u takvoj situaciji ne pomaže uopće. Dobra strana tropa je da raslinje u svoj toj vlazi lijepo buja pa drveće ima velike i guste krošnje ispod kojih je lako pronaći zaklon. Tako sam se i ja stisnuo ispod nekog stabla i pričekao da pljusak prođe. Sekunde su trebale da vodopadi krenu niz cestu s lošim odvodnim kanalom. Vode koja je dolazila s neba bilo je previše. Bio je to moj prvi palauanski tropski pljusak. Prvi od mnogih koji će uslijediti tih dana na Palauu.
Kako to obično biva u tropima, kiša dođe intenzivno i vrlo brzo prođe, i onda je nema neko vrijeme dok se ponovno ne pojavi. Rekli bi Ameri "on and off". U tropima je život s kišom poput igre mačke i miša.
U polumokrom izdanju vraćam se u glavnu ulicu gdje u restoranu kojeg je preporučio sinoćnji taksist odlučujem naći nešto za ručak. Nazvati Rock Island Cafe 'restoranom' je zapravo vrlo pretenciozno. To je pravi američki diner plastičnih stolova i klupa s linoleumom na podu, a na meniju čitava paleta hamburgera, pizza i pomfrita. S ovakvom prehranom nije ni čudo da su Paluanci popunjeniji ljudi, pa čak i oni japanskog porijekla. Palau je zemlja u kojoj su i Japanci debeli. S obzirom da sam trenutno na posebnom proteinskom režimu prehrane te izbjegavam preveliki unos masti i ugljikohidrata u organizam, malo je toga na meniju što meni odgovara. Na kraju uzimam steak s rižom kojeg je dobro trebalo prožvakati da dođem do tih proteina. Dobro da me zubi još uvijek služe.
Nakon ručka odlučujem pronaći tu vražju obalu. Na otoku sam, a nemam uopće osjećaj da sam na otoku. Iza dinera krećem još jednom sporednom cestom (ovaj put bez lajavih stvorenja) i pet minuta kasnije napokon gledam more. Jest da je to nekakav zaljev i ne vidi se gdje je točno izlaz prema otvorenom moru, a ja se nalazim u lučici izletničkih brodica, ali došao sam napokon do vode. Po površini se zbog izletničkih brodica malo presijava ulje, ali ako se pogleda malo iza tog sjaja, čak i u toj lučici može se vidjeti nešto koralja i šarenih ribica.
Više ribica pogledao sam malo kasnije u obližnjem akvariju, zajedno s kornjačama, školjkama, a posebni je doživljaj tzv. touch tank, akvarij gdje posjetitelj slobodno može dirati morske krastavce, ježeve i zvijezde.
Post je objavljen 15.11.2016. u 10:45 sati.