Sjedim uz postelju svoga oca, držim ga za suhonjavu, plavičastu ruku, on spava, uz hroptanje, tijela nabildanog svim mogućim drogama, za smirenje , za spavanje, za ovo i ono i ćutim takvu nježnost, kao da je moje dijete, a ne moj otac.Slušam otkucaje njegovog srca, nepravilno, asimetrično...meni začudno i ..cijevi iz njega, jedna za dren iz rane, druga kateter za..... treća iz nosa... i ....znam ne smijem se slomit....moram biti snažna i jaka. I nije mi više važno sve ono što mu sve ove godine nisam mogla oprostit, otpustit, rijekom zaborava pustiti. To je moj otac i bolestan je, možda broji svoje zadnje udisaje i ja ću do zadnjeg njegovog udisaja biti njegova čuvarica.Posložila sam prioritete. I sjećam se svih onih par dobrih uspomena s njim iz svog odrastanja, sve one ružne brišemmmmm.Brišem...zauvijek. To je moj otac i dugujem mu život. Vjerojatno nije znao bolje sa mnom i to je OK. Zar bi ja bila ovakva....ma volim te oče moj... iako ja od tebe nikad nisam čula da ti voliš mene, da sam ti bitna, da se ponosiš mnome. Ma ne bitno je...ja imam ljubavi za nas oboje
Post je objavljen 30.12.2016. u 23:20 sati.