Marketing
KAKO SAM UVIJEK STREMIO SADIT VOĆKE USRED POLJA... (VITRAGE 6.)
RAZMIŠLJANJA
Kćeri Ivani
Reče mi Netko, u snu šapnu meni,
bez ustezanja: još život ti teče
k'o nepresušni slap, pače, pripomeni
još posve tiho, i neka ti kleče
misli žestine na ognjištu nade.
Prokletstvo i spas naše je trajanje,
i na tom putu još rosnih imade
jutara za plov, vrata za kajanje.
Kada očistiš puteljke i piste
za uzlet vedri, svrni se ničice
zbog suputnika i ideje čiste.
Čovjek je zloća. A naspram ptičice
uvijek će biti cvrkutalo blijedo.
Jeca li dijete ili brdo sijedo.
SVJETLO I SJENA
Kćeri Ivani
Nema ni svjetla ako umre sjena
i usred dana, usred crne noći.
Bezbojna mutljež i očiju pjena.
Daška mi treba pa ću kročit moći.
Kako sam uvijek, to ti želim reći,
stremio sadit voćke usred polja,
čekajuć sunce da već počne žeći.
A ja u sjenu: snažna mi je volja.
Nema ni sjene amo umre svjetlo,
ni ljudi više ak' se smrkne ponos:
gubi se svima sjajno podrijetlo,
nebo se ruši, sutrašnjice donos.
Ova je stvarnost već prepuna rupa
crnih, bez sjena, sred bezbožnog skupa.
Knjigu likovno osmislila i uredila IVANA RUPIĆ (rođ. Vidović),
pjesnikova kćer
Post je objavljen 30.12.2016. u 20:37 sati.