Pogubila je sve napisano o njemu. Sve pjesme pisane tugom, sve riječi kada se nisu voljeli. Najprije užas obojen tamno plavom, pa jeza roze boje, trnci niz kičmu obojani žutom i onda bijelilo.
Možda je i bolje da ih nema, osim jedne jedine objavljene pjesme u knjizi pisama mrtvim ljubavnicima. Napisana u vrijeme dok je sunce vladalo mrakom, samo se sjene nadvijale nad korito životnih struja.
Primio je to mirno, naslov. Naravno da ništa razumio nije od napisanog, to su bile samo riječi. Ali osjećaj, osjećaj neizmjerne, bezuslovne ljubavi nije se mogao ignorirati. Vrištala su slova glasovima tek ugaslih duša, jecali su drhtavi samoglasnici, titrali suglasnici tek da razbiju monotoniju šutnje.
I poslije svega, opet tuga za mjesecom okruglim kao dinja, za šibljem koje bode u oči i para kožu do krvi. Sve što je bilo, opet će biti.
Post je objavljen 30.12.2016. u 18:23 sati.