Marketing
O bankrotu ljevice u doba globalizacije
Jedan moj facebook prijatelj pitao je: »Znade li netko odgovor na pitanje, da li je kriza političke ljevice, kriza lijevih teorija, ili kriza lijevih partija!?«
Napisao sam jedan brzometni odgovor, pa prilažem ovdje uz manje izmjene, mislim da može biti zanimljiv (dobio je solidan broj lajkova).
Kriza teorije je u srži krize lijevih stranaka. Ovako na brzinu, mogu izlučiti četiri čimbenika.
1. takozvani "Treći put", koji su promovirali politički lideri socijalne demokracije koji su bili na vlasti u većini zemalja tadašnje Europske unije (s 15 članica) krajem prošlog stoljeća (kao i u SAD, Brazilu idr.), bio je faktička kapitulacija pred neoliberalnom paradigmom. Ona donosi vlast financijskog kapitala nad realnom ekonomijom i golemo obogaćivanje najvećih bogataša, gornjih 1% ili 0,1%, a manju ili veću dobrobit bogatijima, obrazovanijima, spretnijima. Klasična radnička klasa i niži slojevi srednje klase nazadovali su, a ljevica je ignorirala njihove probleme.
2. Stranke koje su ljevije od socijalne demokracije ne mogu se iskobeljati iz prastarih ideoloških formula.
3. Zeleni su se etablirali, postali majnstrim i dio političkog establišmenta. Ekologističku paradigmu prihvatile su i druge stranke, lijeve i desne (izraziti primjer je Angela Merkel, koja je ušla u nacionalnu politiku kao savezna ministrica okoliša). Zelenim strankama je ostalo da u pojedinim pitanjima budu nešto radikalniji, te da zastupaju teme poput LGBT prava, feminizma, prava životinja isl, koje se većine ljudi ipak ne tiču naročito. (Mogu dodati, kad već spominjem feminizam, i zanemarivanje ozbiljnih problema koje imaju muškarci u suvremenom društvu). Pažnju privlači također potpuni neuspjeh pacifizma da se nametne kao politički relevantan stav (što je bio početkom 20. stoljeća).
4. Razni lijevi teoretičari zaglibili su u post-modernoj proizvoljnosti, zatvorenom samodovoljnom diskursu, blaziranim apstraktnim problemima i pseudoproblemima isl.. Kao teorije bar ponekad zanimljivo, ali politički beznadežno. (Neću navoditi primjere, začas bih se zaglibio.)
Ta četiri čimbenika mogu biti nacrt jednog interpretativnog okvira. U daljoj diskusiji, spomenuta je globalizacija, kretanje koje je obilježilo posljednjih 30-ak godina. I o tome neke moje brzinske bilješke.
Valja priznati da je globalizacija u posljednjih 20-ak godina donijela i dobroga. Baš o tome nešto pokušavam sintezirati, za knjigu koju namjeravam dovršiti negdje od travnja i onda napraviti crownfunding kampanju da možda nešto para prikupim za tisak.
"Milenijski ciljevi" UN-a su postigli pristojan uspjeh, stvaran napredak jest postignut. Globalno su ipak djelovali i imali uspjeha ne samo omražena neoliberalna trojka IMF, WB i WTO, nego i agencije UNEP, UNDP, WHO idr. i razne zaklade i međunarodne udruge, koje jesu dobra napravile, uglavnom daleko od "svjetla reflektora". Problem jest, da je jezik tih institucija obično užasno dosadna birokratska suhoparnost (i ja ga ne podnosim).
Trijumf neoliberalne dogme je bio skoro potpun na nivou globalne diskurzivne hegemonije, ali ipak ne toliko u stvarnosti, kako je to izgledalo.
Da ne spominjemo komunističku Kinu, gdje je jaka vlast partije omogućila vrlo visok stupanj akumulacije kapitala, odnosno eksploatacije radničke klase, što je Kinu učinilo u kratkom roku velesilom, ali je taj novac stvarno velikim dijelom iskorišten za to, da se stotine milijuna Kineza izdignu iz bijede.
I drugdje ima tih pozitivnih procesa, da se stotine milijuna uzdižu iz beznadežne bijede u podnošljivo siromaštvo i iz ovoga u standard niže srednje klase zapada. Iako ima i opasnih pojava "isključenih iz razvoja", i surovih sukoba s megakompanijama koje bez pardona naručuju i ubojstva lokalnih i ekoloških aktivista isl..
Ali međutim, u najrazvijenijim zemljama, srednja klasa (dakle velika većina stanovništva) doživjela je pad životnih uvjeta, u "škarama" između konkurencije jeftine radne snage u siromašnim zemljama i ogromno napredovale moći krupnog, pogotovo financijskog kapitala. Rast nejednakosti javlja se i u "zemljama u razvoju", ali niži slojevi to mogu tolerirati, dok i oni doživljavaju napredak.
A upravo u visokorazvijenim zemljama, posljednjih godina ksenofobna desnica vrlo jača, dobro pogađajući strahove tih nižih slojeva, koji su "gubitnici globalizacije".
Ista ta ksenofobna desnica uvelike je ojačala u islamskim zemljama, gdje slični socijalni problemi također igraju značajnu ulogu. Taj se trend sada prenosi i na zapad. Lako je naći "žrtvenog jarca" u liku Stranca ("Drugi", s velikim slovom). I tu se ljevica ne snalazi - neprekidno je u defanzivi.
Međutim je zanimljivo, da su se nove stranke i pokreti na ljevici, izvan etablirane trojke političkih stranaka koje spominjem gore (socijaldemokrati, lijevi antikapitalisti, zeleni) javljaju u europskim mediteranskim zemljama (Siriza u Grčkoj, M5S u Italiji, Podemos u Španjolskoj, Lijevi blok u Portugalu).
Hrvatska nažalost nije u tom mediteranskom trendu. Bliži smo srednjoj Europi, samo naš AfD se nije etablirao kao posebna stranka, nego je dio našeg CDU/CSU.
Globalizacija je vrlo složen proces i sadrži puno proturječnih čimbenika, i nigdje nisam našao obrađene sve aspekte, koji su bitni. Ne samo u kompilaciji, nego u pokušaju sinteze. I tako do pokušavam staviti skupa pa da bude nakakva suvisla slika, makar i pačvork a ne elegantni "model".
Kako obuhvatiti razne aspekte, koji zahtijevaju različite diskurzivne okvire, a da se ne raspadneš u detaljima ili pukom nabrajanju? I da onda sve to "mudroljubno" sebi koliko-toliku mogu razjasnim (moje su ideje često preteške i za mene samoga, kao što je Sheldon Cooper nakon 20 godina rada morao shvatiti a ne razumije teoriju struna - profesionalni filozofi su kao Barry Kripke, koji radi na istoj, bila je baš jučer repriza te epizode [(video)]: "Obećam da ću riješiti neriješiv problem i dobijem novac za istraživanje, koji potrošim na cugu i ženske").
A onda, zahvaljujući svojem novinarskom iskustvu, prikazati sve to tako, da i čitatelji koji nisu uložili godine napora u proučavanje mogu shvatiti. (Čak i sarkastične dosjetke, kao ova gore što mi je usput pala napamet, da ne razumiješ ono čime se baviš i da je ionako neriješivo, mogu imati spoznaju ulogu. Jučer sam čitao i pisao bilješke o ulozi paradoksa u transdisciplinarnim istraživanjima.)
Post je objavljen 28.12.2016. u 17:31 sati.