Ne zanima ga na što sam mislio, ali ideju budućnosti uklopi u daljnji tijek svojih misli, "Nova vremena su na vidiku... Turbulencija prestaje... Mir cijeloga svijeta... Vječna vizija čeka ostvarenje... Svi su ljudi braća... Dobrobit, boljitak, napredak, blagostanje... Pravi smjer koji ćemo im otkriti..."
Hoće li stići pojesti posljednji komadić riže s tunom ili ću, između njegovog idealizma i smiješka zadovoljne konobarice, ja biti taj koji će ispuniti oralnu šupljinu posljednjim rezom sirove tamnocrvene ribe na knedlici ljepljive riže? Zabavlja me što uopće nije svjestan na što sam fokusiran.
Puštam neka još nekoliko rečenica prođe prema vječnosti i precizno ubacujem nevažno podpitanje. Dok Pero negdje duboko traži odgovor, elegantno uzimam posljednji sushi i štapićima ga stavljam u umak. Mekana riba slasno nestaje topeći se pod mojim nepcima, a velike riječi s malo važnosti marširaju dalje i dalje.
Motrim je li umiljati predvidljivac shvatio da se zakačio na udicu ili uhvatio u mrežu kao riba koju smo pojeli. Nema reakcije, teku ideje o jednakosti za sve one koji su ispod njegovog visokog intelektualnog ranga...
"Kako bi bilo da zauvijek prestanemo jesti sushi?" prekinem ga.
"Zašto to kažeš?" Pero raširi oči.
"Ipak je to samo sirova riba na ljepljivoj riži..."
"Misliš?" zapanjeno pogleda plastičnu kutijicu.
"U Dvojedinoj Cravatiji postoji mnogo boljih načina za pripremiti ribu", zaključim.
Tišina.
"Zar je to stvarno sirova riba zalijepljena na komadima riže?" upita gadljivo me gledajući.
Kimnem glavom, a on nezadovoljno počeše kratku bradu.
Radosna konobarica pokupi ostatke pa uz veliki osmijeh otcupka natrag do kućice.
Zanimljivo kako ljudi zaokupljeni velikim stvarima koje su toliko daleko od njih imaju toliko malo znanja o stvarima koje im leže ispred nosa.
Perina vlastita putanja k zvjezdanom nebu i političkoj besmrtnosti nastavi riječima bespoštedno krčiti šumu razuma. Bilderborški neprijatelj trenutno je pošteđen daljnjih gubitaka, ali meni nije lako. Jasno vidim koliko hrabre rečenice skrivaju nešto od čega Pero želi pobjeći, nešto duboko što ga tišti i čega se plaši. Možda upravo zbog toga živi u budućnosti, u velikim planovima za ostvariti moć u materiji na čije se ishode teško može utjecati, čak ni mirna, a nipošto ovako nemirna duha.
Oluja riječi zahuči preko mene, a moje se misli usmjere na Vilu. Želio bih razgovarati s njom, kupati se u vilinskoj Energiji, učiti u prisutnosti vilinske Magije i napredovati stazama kojima nitko ne korača. Uz nju rastem, ona pomiče granice, stvara smisao, dok stvari svijeta neprestano zavode i zatvaraju krug iluzije.
Svijet materije, moći i njene bolne prolaznosti. Mirnoća, sklad, napredak prema unutarnjem i svijest o prolaznosti koja je u redu. Obje su te strane čvrsto povezane i Energija ih ravnotežom drži u cjelini. Ipak, ona prema kojoj čovjek usmjerava svoje djelovanje često zasjeni onu drugu.
Bez obzira što možemo bezbrižno igrati tu svima poklonjenu igru, uvijek postoje nezaustavljive tendencije komplicirati život riječima i gomilama nemirnih misli koje ometaju snove, želje i uspjehe. Dajući im pažnju, postajemo žrtve neprekidnih lavina mogućnosti koje učinkovito zatvaraju svijest.
Umjesto djelovanja u opuštenom osjećaju sigurnosti i zadovoljstva, radije nalazimo nešto nad čime je moguće bezrazložno gorjeti, a istovremeno se, zavedeni, namjerno izmičemo srži esencijalne ljepote za koju i u kojoj smo stvoreni.
Čarobnjaci vrijeme svojih života koriste kako bi svoj i živote ostalih oko sebe oplemenili mirnoćom, razumijeli tijekove Energije i ispunjavali svoja bića unutarnjim zadovoljstvom. Više vibracije koje pronađu na tom putu spontano prenose na bića oko sebe.
Ako ide bez otpora.
Post je objavljen 28.12.2016. u 15:37 sati.