Marketing
Djevojka u crvenom kaputu
Godine su prolazile. Nisam čula ni riječ o njemu. Nitko ga nije spominjao. Nisam previše ni razmišljala o njemu. Imala sam dečka,opet novog. Budimo realni, D. nikada nije bio materijal s kojim bih bila u vezi. On je bio samo dečko za gledanje. Kao moja mala maštarija u glavi. Često sam najboljoj prijateljici koja sjedi sa mnom u prvoj klupi pričala o njemu. Nakon dvije godine potpuno sam prestala misliti o njemu. Nisam mislila na njega čak ni na trenutak. Nisam pomislila na njega čak ni kada sam prošla pored njegovog fakulteta, niti kad sam prolazila kraj bakine zgrade u Osijeku. On je postao kao mutno sjećanje u mojoj glavi. Sve do jednog dana kada sam na Facebooku vidjela njegovu sliku. Bio je kraj oceana, nasmijan, predivan. Pomislila sam, gdje li je otišao?! Kada sam otišla na opis slike bilo mi je jasno da je ostvario svoj Australski san. Bilo mi je drago zbog njega znajući koliko je to silno želio. Znala sam da je sretan i da mu je tamo dobro.
Završila sam srednju školu i otišla na prijemni za glumu koju nisam upisala te sam odlučila pauzirati godinu. Tada sam krenula u vezu koja je potrajala skoro godinu dana, ali nikada se nismo voljeli. Bili smo samo prijatelji kojima je dobro skupa. Tih godinu dana sam bila doma sa svojima, glumila sam i dalje u kazalištu, crtala sam puno, pisala sam scenarije, dnevnik, radila sam u jednom kafiću. Bilo je zapravo jako dosadno. Loše potrošenih godinu dana. No, išla sam u Austriju kod strike na par mjeseci gdje je bilo jako zanimljivo i planirala sam otići studirati upravo tamo. Skupila sam sve papire, išla sam na tečaj njemačkog i uspjela sam upisati fakultet u Grazu. Ne znam zašto, ali kada sam vidjela da sam upisala odlučila sam da ipak neću tamo studirati. Ne znam zašto. Tada sam već i prekinula tu dugačku vezu. Imala sam potpuni raspad sistema u glavi i zaboravila sam što zapravo želim. Odlučila sam opet pokušati upisati glumu. Ne želim o tome što se zapravo dogodilo, ali ni ovaj put nisam uspjela. Opet sam pauzirala godinu, no sada sam otišla živjeti u Zagreb, grad snova. Zaposlila sam se kao dadilja kod jedne predivne obitelji, imala sam stan,novaca, slobode i života.
Jednog dana na putu do posla upoznala sam djevojku u crvenom kaputu, plave kose za koju se ispostavilo da radi isti posao kao i ja i da njezini poslodavci žive nekoliko kuća od mojih. Zvala se M.. Bila je najbolja osoba koju sam ikada upoznala. Bila je lijepa, pametna, dobra, skromna, divna. M. i ja postale smo najbolje prijateljice i počele smo provoditi cijelo slobodno vrijeme skupa. Bile smo potpuno drugačije i sa puno drugačijim iskustvom života, ali na neki čudan način smo se savršeno nadopunjavale. Ona je imala težak život. I obiteljski i ljubavni. Ja sam shvatila da nisam imala težak život slušajući njezine priče. Studirala je kemiju, prolazila je odlično, sama si je zarađivala za život, bila je jako bolesna, imala je dečka s kojim je živjela i koji nije bio dobar za nju. Uvijek je bila nasmijana i dobro je to skrivala, ali ne i od mene. M. je voljela slušati moje priče, a i ja njezine, dakako.
Kada sam tek upoznala M. nisam znala što želim u životu osim biti glumica i ostati u Zagrebu. Stalno sam ulazila u nepotrebne veze i izvlačila se iz njih na sve moguće načine. M. je uvijek pogodila kada netko nije bio dobar za mene. Uvijek je savjetovala na suptilan način da ga ostavim. Uvijek sam to i činila na poslijetku, ali ne zato što je ona predložila neko zato što je ona pomogla da uvidim da je imala pravo.
Nastavak sutra...
Pisat ću vam... 
Post je objavljen 28.12.2016. u 11:58 sati.