Prije nego sam upoznala Anđela, gajila sam uvjerenje kako između ljubavi i drame stoji znak jednakosti. Ako nema drame, problema, boli, patnje, nema ni ljubavi.
Toliko sam čvrsto vjerovala u to da sam se već počela miriti s činjenicom da ću ostati sama do kraja života. Da, znam da ovo zvuči dramatično (i jest), ali doista sam uzimala tu opciju u obzir. Znala sam da više nemam snage za igre ega, prevare, podvale, izdaje. Istovremeno sam se potajno nadala nekom sudbonosnom susretu sa svojom srodnom dušom, vrtoglavoj ljubavi koja će mi izmaknuti tlo pod nogama i zauvijek me promijeniti.
Godinu dana sam bila sama. Godinu dana nisam osjetila leptiriće, uzbuđenost ili barem privlačnost prema nekome. Nije me zanimao povremeni neobavezni seks, što nikako nije tipično za mene. Nije mi bilo do flerta. Uživala sam u svojoj osamljenosti, a istovremeno držala oči širom otvorene za mogućnost pojave princa na bijelom konju. Ili barem konja. Bez princa. Hm.
Tog subotnjeg popodneva nekadašnja prijateljica pozvala me u noćni izlazak sa svojim dečkom i nekim njihovim prijateljima. Već sam bila malo pripita od pive i bez imalo volje i želje da ikamo izlazim. Bilo je kasno ljeto, zrak je bio gust, težak, noć depresivna i dosadna. Nisam pristala niti odbila, ostavila sam poziv da visi u eteru dok pomno važem „za“ i „protiv“ subotnjeg izlaska. Bila sam praznih džepova, ali ona je eto baš inzistirala da izađemo, napominjući kako je upravo dobila plaću i ne moram voditi brigu o novcu. 'Ko ga jebe, jednom se živi – pomislih i pristanem izići, unatoč prikrivenoj želji da večer provedem doma pod ventilatorom.
Nisam se trudila lijepo izgledati, niti se svidjeti ljudima s kojima sam se upravo rukovala. Preda mnom su bile pune čaše i kutije cigareta, i to mi je bilo jedino bitno. No ipak, nisam mogla ne primijetiti njegov pogled na sebi i diskretno nastojanje da uspostavi komunikaciju sa mnom, te mi fizički bude blizu. Ignorirala sam sve njegove pokušaje ne želeći da pijana ja učini nešto zbog čega će trijezna ja kasnije žaliti. Noć je prošla solidno, bez nekih većih događanja.
Doista, iskreno, niti na sekundu nisam pomislila da bi baš on uskoro mogao postati moj Anđeo – onaj koji će mi u potpunosti promijeniti dotadašnju definiciju ljubavi. Onaj koji će prekrižiti taj znak jednakosti između ljubavi i drame, te mi pokazati kako ljubav može značiti i mir, sigurnost, toplinu, opuštenost, vjernost, predanost. Djelovao mi je nezreo, pomao tupasto. Nisam ni pomišljala da upravo on ima ono što mi je potrebno da se susretnem s vlastitom emocionalnom zrelošću i sposobnošću da volim i budem voljena.
Inzistirao je na susretima koje sam ja pomno izbjegavala izmišljajući na stotine izgovora. Ponekad bih se posramila vlastite sposobnosti da osmislim silne razloge i izlike zašto se baš toga dana ne mogu vidjeti s njim. Nisam željela potrošiti više ni trenutka na uzaludne izlaske s osobama koje mi ne privlače duhovno i fizički. Pa ipak, pristala sam, tek toliko da to skinem s liste stvari za obaviti.
I samo nekoliko sati kasnije našla sam se u strastvenom zagrljaju muškarca koji je nadišao sva moja očekivanja. Bilo je smijeha i dubokoumnih razgovora. Bilo je povjeravanja i lupetanja bezveznih zajebancija. Bilo je erotičnih pogleda i dvosmislenih rečenica. Privukli smo se poput magneta.
I sada, četiri mjeseca kasnije, sigurna sam da je to muškarac mojih snova. Moj Anđeo, moj princ u zlatnoj Alfi. Moj kralj, vlasnik moga srca. Onaj koji je zacijelio sve rane i obrisao sve ožiljke. Onaj koji me podsjetio da znam voljeti i biti voljena. Onaj koji me naučio voditi ljubav. Onaj koji je spreman za mene učiniti sve. Onaj koji mi je u potpunosti emocionalno dostupan. Onaj koji me privlači poput magneta. Onaj koji je zauvijek izbrisao znak jednakosti između ljubavi i drame.
Nekad prije... Promatrala sam tuđe sretne veze i razmišljala: „Ovo je idealna veza. Ovo svatko može poželjeti.“ Sada, po prvi put u životu, razmišljam: „Moja je veza savršena. Ovo želim svakome.“
Vaša Flow.
Post je objavljen 27.12.2016. u 23:24 sati.