6 godina sam nezaposlen. I evidentiran u HZZ-u. Bio, do nedavno.
U tih 6 godina prvo sam pročešljao sve moguće relevantne oglase iz Narodnih novina (NN). 1.000 Eura sam potrošio samo na fotokopije domovnica, rodovnica, smrtovnica, krsnih listova, rodnih listova, izvoda iz matične knjige rođenih i ostalih tariguza, potrebnih za prijave na preko tisuću takvih natječaja za posao. Žalio sam se jer su mene koji sam prebacivao uvjete prestizali oni koji nisu udovoljavali ni osnovnim uvjetima natječaja. Nakon nekog vremena sam zaključio da se u RH praktički apsolutno nemoguće zaposliti u državnim i javnim strukturama, osim „kroz prozor“. Prebacio sam se tako na traženje zaposlenja u privatnom sektoru ali gospodarstvo je u krizi pa sam zato željan rada i stvaranja, a i iz potrebe, krenuo u pokretanje svog posla. Jupi! Idemo, Hrvatska!!!
HZZ mi u 6 godina službene i evidentirane nezaposlenosti nije pomogao ništa. Moja obaveza prema njima bila je jednomjesečno javljanje savjetnici. Iz predostrožnosti sam se javljao dva puta mjesečno. Uz to, čuo sam da vrebaju iz zasjede na svaku grešku javljanja i brišu nezaposlene. To im je navodno nemoralna ali nažalost i jedina čvrsto ukorijenjena praksa smanjivanja evidentirano, službeno nezaposlenih osoba u RH. Umjesto da ih zaposle oni idu lakšim putem i otežavaju već teško stanje nezaposlenima koje guraju još dublje u problem zakidajući ih da dokažu svoju nezaposlenost.
Javljajući se HZZ-u dva puta mjesečno sa svim dokazima svojih traženja poslova samo sam gubio vrijeme. HZZ je meni u tih 6 godina dva puta poslao oglas za posao koji je ionako nemoguće dobiti. Bili su to poslovi iz NN, a djelatnici HZZ su mislili da sam idiot koji ne traži poslove pa nema pojma kako se zapošljava ili oni nemaju pojma i veze s vezom kakvo je stanje na našem tržištu rada. Uglavnom i to jada što su mi napravili, napravili su očito reda radi.
Tada, nakon 6 g gubljenja vremena sa HZZ-om odlučim pokrenuti svoj posao i tražiti poticaj od države 25.000kn koji bi mi samo dijelom pokrio davanja toj istoj državi. Dakle taj državni poticaj bi mi služio samo da malo oslobodim omču te iste države oko svojeg vrata. Iz šupljeg u prazno, ali opet sa mojom mukom i mojim rizicima od ovrha koje bi u dobivanju poticaja trebao potpisati unaprijed. Vjerovali ili ne, ali da, tako je, bjanko pristanak na ovrhu, kao uvjet poticaja. Strašan je to poticaj dok Britanci i Irci, kojima naši bježe, oslobode osobu svih davanja prvo vrijeme dok se posao ne podigne. E to je stvarno poticaj: pustite me na miru dok se ne pokrenem. Samo to trebam. Kad sam savjetnicu upitao jesu li ikada nešto slično predložili nadležnom ministartvu, drsko mi je rekla da odem u Irsku i Veliku Britaniju ako mi je tamo bolje. Bravo HZZ! Mi nezaposleni vas hranimo da nas doslovno tjerate van?
Ali ne dam se ja. Prije ljeta najavim u HZZ-u samozaposlenje. Na ljeto odem na put. Na putu nemam svoj pametni uređaj, koristim tuđi i danima se ne uspijevam javiti savjetnici mailom, zbog grešaka na yahoo-serveru kojeg koristim za elektroničku poštu. Vrijeme prolazi, doživim nezgodu i ozbiljnu tjelesnu ozljedu i tako prođe jedan mjesec. Javljam se idući mjesec i zvoni mi mobitel. Javlja mi se savjetnica iz HZZ-a telefonom da su me izbrisali iz evidencije. Ponosno kao da me obaviještava da sam dobio posao.
Brisanjem iz evidencije HZZ-a ne mogu službeno dokazati da sam nezaposlen i tako ništa od poticaja. To u HZZ-u jako dobro znaju jer u mom dosjeu iz kojeg me brišu piše da se upravo planiram samozaposliti uz poticaj. Ali ne, zašto bi mi HZZ nakon 6 godina nepomaganja propustio podmetnuti nogu i to tik pred zaposlenje? I to ne zaposlenje u državnom ili javnom sektoru pa čak ne ni kod privatnika, već stvaranjem novog posla iz ničega i gdje bi kad uspijem mogao zapošljavati i druge. Savjetnicu na telefon pitam zašto su mi to napravili kad znaju da se upravo mislim samozaposliti? Koja je poanta? I što sad mogu napraviti jer sam u inozemstvu ali imam dokaze da sam bio spriječen javiti se. Savjetnica me napada zašto nisam prijavio odlazak u inozemstvo uporno me optužujući kao da sam išao na rad i da se nisam odjavio što sam bio dužan. Nisam išao na rad u inozemstvo. Neosnovane optužbe iz neznanja ili zlobe ili iz kombinacije toga dvoje, od osobe koja dugo radi u HZZ-u a nije obrazovana o osnovnim pravima i obvezama građana koje servisira. HZZ je javni servis građana, i djelatnici HZZ-a su tamo u svojim toplim i mekim foteljama zbog nas, nismo mi tamo zbog njih. Zapravo sad vidim da u neku ruku i jesmo tamo zbog njih, na bolestan način.
Objašnjavam da nisam mijenjao adresu boravišta ni prebivališta i da nemam što prijavljivati HZZ-u, nego sam samo na obiteljskom putu koji još traje. Svejedno ona se držala kao pijan plota tvrdeći i dalje da sam morao prijaviti svaku promjenu. Ovo sam doživio kao nesvakidašnji bezobrazluk i inat možda potaknut nekom osobnom zavišću ili zlobom. Zbog čega, ne znam ali definitivno sam osjetio neprijateljski stav. Možda ta savjetnica ima mržnju prema osobama koje "lopatom skupljaju zlato po cesti u inozemstvu" dok se ona jadna muči nama "stvoriti uvjete za život" u domovini. I kao da se za svaki slučaj preventivno prema svakom nezaposlenom ponaša kao da je taj zgrtač zlata u inozemstvu koji je jadnu nju ostavio u ovom čemeru da se bori protiv poduzetničke mafije u domovini. Činjenice zapravo govore upravo suprotno, da ja, iako nezaposlen plaćam PDV-om ovu djelatnicu četvrtinom svega što kupim za osnovni život (kruh, mlijeko, režije...), plaćam je da mi skine prepreke u zaposlenju a ona radi suprotno, nameće mi prepreke i usput iživljava neke svoje sociopatsko ponašanje na onome kome je dužna pomoći. Ne znam, stvarno ne znam. Ali da je bolesno, je. Ekstremno bolesno da ne povjeruješ ima li apsurdima u ovoj zemlji kraja.
Objašnjavam joj da zbog prirode puta, Rješenje koje mi šalju poštom ne mogu primiti i molim da mi objasni kako da riješim nepravednu situaciju gdje u ovako „shebanoj“ zemlji pokušavam iskoračiti i nešto napraviti dok me oni samo koče. Ona mi odbija udovoljiti na molbu objašnjenja pravnog lijeka i drsko mi spušta slušalicu govoreći da se ja tako sa njom neću razgovarati. Nakon toga ih zoveš telefonom i ne javljaju se kao uvrijeđeni tinejdžeri. I prije se ta ista savjetnica u svakom kontaktu sa mnom drsko ponašala ponižavajući me i iživaljavajući se s visoka.
Zbog ovakvog postupka savjetnice mi prolazi vrijeme žalbe što vidim tek na povratku s puta. Samo zbog toga sam u nemogućnosti biti evidentiran u HZZ-u čime ostajem zakinut za poticaj za samozaposlenje 25.000kn i za još veći za preuzimanje obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, 50.000EUR na što sam upozorio savjetnike i telefonski i pismeno. Žalio sam se HZZ-u ali mi je i ta žalba odbijena.
Moje pitanje je da li sam ičim zaslužio da me država ovako tretira? Nakon 20 godina škole prvo se ne mogu zaposliti 6 godina, 6 godina trošim ušteđevinu prijavljujući se na poslove gdje me prestižu svi mogući uhljebi. 6 godina volontiram u predstavi u kojoj HZZ glumi da nešto radi i za to prima velike novce. Kad pokušam otvoriti svoj posao sa kojim bi hranio i takve parazite kao uhljebe koji me pretiču , ti isti uhljebi me blokiraju na svakom mom pokušaju poštenog život u RH.
Izgleda da je jedina uloga HZZ-a da vrši reket hrvatskog građanstva uzimajući mu novac a dajući mu list papira pod uvjetima čekanja, besmislenih javljanja i iživljavanja. Umjesto poticanja nezaposlenih da se uzdignu psihički, fizički i poslovno, HZZ izgleda ima suprotan učinak gurajući nezaposlene u smanjeno samopoštovanje, depresiju te na svaki mogući način pa čak i pravno umanjujući svaku pa i najmanju šansu da se konačno zaposle.
Svrha javljanja HZZ-u i samog HZZ-a uopće, te prava koja proizlaze iz toga mogu se digitalno rješavati postojećim sustavom e-građanin. Tako bi se smanjili operativni troškovi, nepravda i iživljavanje.
Post je objavljen 26.12.2016. u 15:36 sati.