Kada gledam svoj život od proslog bozica do ovog sada, pitam se tko je ovo... Neki novi, potpuni stranac u mom tijelu... Taj stranac... Umrili su mi osjećaji sreće, a tuga se nakuplja ispod očiju... Kada nosim kapu, imam tešku šminku/masku na sebi. A kada je skinem, osjećam veliko olakšanje! Kada bi me pitali gdje bih najrađe bila, ja bih im odgovorila: "Samo bih voljela da budem u svojim mislima, sa laganim zvukom hip hopa..." . Mnogi bi taj odgovor smatrali ludim i smješnim... Kada gledam tu promjenu u svom životu, čudim se kako se sve to dogodilo. Postala mi je ta promjena jako zamorna i dosadna i beznačajna. Ali vraćanja u prošlost nikome nije donjela dobro ni iskustvo ni provod... Tupavo je i glupo sto sam si usadila u glavu naviku da moram stalno imati osmjeh ma koliko god mi je tesko i koliko god sam tuzna. Kape previše i ne krivim! Ponekad mi jako dobro dođu. U zadnje vrijeme pokazujem svoj iskreni i skriveni osjećaj. Tugu... Kada sam ju odlučila pokazati, i kada sam napokon to učinila... Svi su me napustili! Okreću mi leđa, smatraju me čudnom... I kada nemam svoje predivne kapice, ljudi me isto ne primjećuju... Shvatila sam da je ljudima samo potrebna moja retardirana slava... I ne znam što još da napišem... Ima mnogo toga... Ali nista ih ne moze pokazati ni reći...
Post je objavljen 25.12.2016. u 16:04 sati.