Ja sam vam jedna sretna žena.
Moje se želje ostvaruju.
Doduše, za jednu, najveću od svih, trebalo je deset godina, ali na koncu, i ona se ostvarila.
Baš sad. Dva tjedna prije Božića.
Trenutno sjedim u svom dnevnom boravku, svira radio, oko stolića omotane su šarene lampice, na stoliću staklena vaza sa crvenim kuglicama, pijem čaj koji volim ( mješavina planinskog, komorača, naranče i đumbira ) s puno limuna, Bambo spava leđima oslonjen na mene, Panzer na podu pod mojim nogama, a Špiro i Faust na kauču nasuprot meni ušuškani u netom oprane bijele dekice.
Naravno da više neće biti bijele kad se oni maknu s njih, ali koga briga.
To je ionako tako nevažan detalj naspram svih događaja ...
U samo dva tjedna ...
Sjedim u prostoru koji, napokon, diše.
I ja napokon dišem. Punim plućima.
Oslobodila sam se ljudi koje ne želim pored sebe, očistila prostor u kojem živim do najsitnije trunke prašine.
Bez milost pobacala stvari koje mi više ništa ne znače i koje mi stvaraju nered.
Možda zvuči dramatično, ali nije. Baš je onako ... krasno.
Spokojna sam, zadovoljna i živim ovaj trenutak.
Ne osjećam granice ni teret. Nikoga i ničega.