Volim sjesti gotovo onako kao stari majstori pred svoje blago i uz svijeću stvarati u to neko predvečerje.
Sjetim se onih koji su daleko, koje dugo nisam vidjela ili čula,koji su bolesni, koji su sami, koji su mi nekako zapeli u duši i možda su potrebni samo pokoje napisane riječi. Izrađivati čestitke...baš za njih...(ovo su od prije s malim brojem sadašnjih) je čarobno...jer ne očekuju niti se nadaju, a samo je tako malo potrebno...
Tako idem i večeras...pisati....
I baš se tome radujem.