Zrak miriše na zimu. Pero i ja sjedimo za stolom ispred drvene kućice kafića. Bijela nas tenda bespotrebno štiti od slabog zimskog sunca koje obasjava polupraznu ljubljansku tržnicu. Nije toplo, ali uz griječe se može sjediti. Pero pije domaću cloweinijsku rakiju, a ja srčem lošu kavu koju je mlada konobarica donijela u plastičnoj čaši s utaknutim drvenim štapićem.
Pobjegao sam od ljudi željnih pažnje i velikih riječi, sakrio se ovdje, tražeći mir za živjeti svoje vrijeme. Pero mi se pridružio jer ne želi biti viđen kako pije usred dana. Okrnjena slika velikog heroja loše bi utjecala na društveni moral i nužni polet koji Norman uspostavlja diljem Cloweinije.
"Ja bih bio bolji Protektor od njega", kaže rezignirano i spusti čašicu.
"Ne bi prošao u komitetu. Što misliš koliko su se dugo smijali kad sam izvještavao kako si pokrenuo ofenzivu?"
Pero promrmnja nešto nerazgovjetno.
"Neki odrade muku, drugi uzmu lovorike. Oduvijek ti je to tako..."
"Svejedno si me mogao predložiti..."
"Predložio sam praznik s tvojim imenom."
Lice mu se ozari, "I..? Što su rekli na to?"
"Odbili su."
Ponovno se smrkne.
"Jesi li pregledao svoje cipele?" upitam.
"Cipele?"
"Nisam pronašao uređaj za praćenje o kojemu je govorio Norman."
"Bacio sam ih još u restoranu i od onog ljudoždera u kuhinji uzeo skoro nove. Tvoje su preživjele do sada?" upita.
Odmaknem nogu od stola i pogledam uništenu desnu cipelu.
"Dobro je što su nas pratili. Malo je vjerojatno da bismo sada razgovarali da nisu", zaključi Pero.
"Zašto nam nije bilo rečeno da smo praćeni?"
"Što manje znaš, to bolje..."
"Možda, ali ja sam ipak samo na korak do komiteta. Meni je trebalo reći."
"Što te briga? Kupi nove cipele..."
"Pitanje je postoji uopće li taj uređaj..."
"Ako je laž, kako bi nas Norman bio pronašao?"
"Ne znam."
"Živi smo. Meni je to dovoljno", kaže Pero.
Noseći rascvjetani osmijeh na zaokrugljenom licu, konobarica docupka do nas.
"Vi ste bili na velikom tenku, jel' da?"
Pero se rascvjeta i zadovoljno kimne glavom.
"Znate li da sam slušala vaš govor na trgu i kasnije napisala pjesmu o vama?"
"Zaista?" upita Pero i raširi osmijeh.
"Da", odgovori ona i tiho zapjevuši u ritmu:
"Velik, slavan, sviće novi dan,
Norman nam je stigao k'o san.
Strašnim tenkom dao nam je nadu,
pokazao put i svrgnuo vladu."
Idiotska rima stvorena za narodni ritam i mnogo bradaške harmonike.
"Ne sviđa vam se?" Mala se začudi na Perino, sada smrknuto lice.
"Divno je", odvrati iziritirani Pero.
"Vi ste donijeli svjetlo života u Cloweiniju. Svi smo vam jako zahvalni", kaže pružajući mu papir i olovku, "Molim vas za potpis, ako može."
Pero potpiše preko volje. Nimalo mu nije sjela rima s Normanom u glavnoj ulozi. Mala s velikim osmijehom zgrabi papir i pruži ga meni.
"Moj ćeš dobiti samo ako doneseš sushi." Ona šalu shvati najozbiljnije, otrči i istipka broj dostavne službe.
Zabavni trenuci apsolutno nevažne slave.
Post je objavljen 17.12.2016. u 11:28 sati.