Smiješno je to koliko bježimo od samih sebe, nastojeći biti netko ili nešto drugo, misleći da smo to mi – autentični mi.
Stvaramo, izabiremo nove ličnosti, karaktere, ideale, nastojimo predstavljati nešto lažno, jer nam se slika toga sviđa, nadajući se da ćemo tu sliku prihvatiti kao sebe. Prekrivamo svoju dušu slojevima sjajnih lakova i boja, nastojeći stvoriti šarenu sliku o sebi, ugodnu oku, zanimljivu dosadnom, sivom umu željnom uzbuđenja.
Dok duša iznutra plače, vapi za time da bude viđena, poslušana, prihvaćena, izražena.
Oh, kako smo okrutni prema sebi samima...
Toliko sam različitih arhetipa nastojala utjeloviti u svom životu. A više-manje svaki od njih bio je osveta onom nekom drugom dijelu mene, onom dijelu koji me nekad tijekom života uvalio u probleme, izložio opasnosti i dopustio da osjetim bol. Nastojala sam biti kučka hladnog pogleda, oštrog jezika i bez trunčice savjesti. Nije funkcioniralo. Nastojala sam biti empatično biće zaljubljeno u Boga, zaljubljeno u svaku dušu koja diše u ovom Univerzumu... Nije funkcioniralo. Nastojala sam biti zatvorena, odvojena od svijeha, tiha i povučena, plaha, sramežljiva. Nije funkcioniralo.
Ništa od toga nisam ja, a istovremeno, sve to sam ja. Ne postoji jedna definicija koja bi me opisala, ne postoji striktni poredak stvari koji bi mi omogućio da funkcioniram. Ne postoji jedna ja... Nas je mnogo i sve činimo jednu cjelinu, fludinu, promjenjivu, nedefiniranu.
Ali ponekad imam problema s posvećivanjem pažnje svakoj od njih... Svaka traži pažnju, ljubav, priliku da se izrazi, naposljetku nastaje kaos i ništa ne biva stvoreno, volja ostaje ugušena, a ljubav neizrečena.
Ne znam govori li ovo PMS ili sam stvarno u ovakvom kurcu, mentalno i emocionalno... Ne znam više ni sama, tko sam to ja, kamo pripadam, što me definira?
Nemam volje niti sjesti u meditaciju kako bih si postavila sva ta pitanja i barem došla na trag odgovorima.
Nemam volje više posvećivati pažnju svakoj meni jer niti jedna od njih mi zapravo ne daje garanciju da ću se uspješno adaptirati ovoj društvenoj zajednici u kojoj živim i ostvariti ono što roboti nazivaju uspjehom.
Pokušavam biti robot, ali duša mi umire. Pokušavam biti duša, ali robotsko tijelo mi umire. Zašto, oh zašto – jednostavno ne mogu imati oboje?
Vaša Flow.
Post je objavljen 15.12.2016. u 14:37 sati.