Možda je grozno reći, i grozno zvuči, i vrlo je nelogično, ali od kad te nema, ja zbilja živim. I dobro mi je. Smijem se, družim se, vesela sam. Nisam napeta. Nema onog stresa. Nema isčekivanja. Nema ludila i živčanih slomova.
Ali ima praznine. One u kojoj ti nedostaješ.
Fali mi jedan razgovor s tobom. Neutralni. Neki razgovor o biločemu, ne o nama, razgovor kada si u fazi da si normalan i nisi "skrenuo". Kad se kužimo i razumijemo i slažemo.
Fali mi vidjeti te. Dodirnuti te, osjetiti, pomirišati, zagrliti, čuti ti glas, čuti tvoje blesavo smijanje, smijati se tvojim forama. Fališ mi.
Svako jutro ti poželim dobro jutro. Razmišljam jesi li se dignuo na vrijeme ili još spavaš. Razmišljam jel pušiš već i piješ vodu, jesi li si stavio muziku da ti svira.
I strahujem.
Bojim se.
Da me netko već zamijenio.
Da sad neka druga ima sve što sam ja htjela. Što sam priželjkivala i za što sam se borila.
Bojim se da ti više nisam u mislima. Bojim se da me se više ne sjetiš. Bojim se da sam izašla iz tvoje glave.
Toliko sam htjela ostaviti trag u tvom životu. A čini se da su ga ipak ostavili oni koji su se za to najmanje trudili.
Nije okej i nije fer.
Vrtim u glavi zadnji razgovor. Koji je, kad malo razmislim, toliko demotivirajući i bolan.
Moja izjava ljubavi i tvoja isprika.
Koji klišej jadne ljubavne priče.
Boli.
Bole lijepe uspomene, bole još uvijek i one ružne. Boli strah da smo nestali, boli ideja da te više nikad neću čuti ni vidjeti.
Da nikad više neće doći poruka s tvog broja. U kojoj piše da ti je žao, da se kaješ, u kojoj ćeš mi se ispričati. Poslati mi pjesmu.
Boli sve. Pogotovo u ovo blesavo Božićno doba.
Gdje si?
Kako si? Tko ti je u mislima? S kim se družiš? S kim se čuješ? Što ti se događa u životu?
Potraži me, molim te. Samo da znam da sam još uvijek bitna...
Post je objavljen 11.12.2016. u 19:40 sati.