/ S a n ../
Ni po čemu ne mogu prosuditi kako sam dospio u jedno gradsko predgrađe. Predgrađe je posebno karakteristika u kakovom nisam nikada bio, niti ga znao zamisliti, a sada sam baš tu. Nema nikakovih ulica, već samo na sve strane prolazi između primitivnih stračara. Nema niti obojenih fasada. Sve se čini nekako započeto pa nedorečeno. Prolazi se stješnjuju i nikamo ne vode, nego samo do prigodnog zatvorenog ulaza. Sve kao da je svima na vidiku, a opet nevidljive nutrine. Slobodnih zelenih površina tu nema, tek samo na ponekoj grmolikoj grančici, kao da još postojeći pupoljak čeka da ga sunčeve zrake izazovu ili probude.
A ljudi? Ima ih u svim prostorima raznih dobi i spola, ali svi bez reda, pravila, mode zaogrnuti u odjeću za koju ne znaš je li nova ili dotrajala. Bez žurbe se kreću, vjerojatno i komuniciraju što, ali, nije zapažljivo. Mene vide, no bez interesa svrnu pogled. Nisam im niti važan, niti interesantan. Želim se te okoline osloboditi, no krečući se, zalazim u sve gušći labirint nesnalaženja. Šarenilo je pitomo, ogrnuto toplim ljudskim mirisom, kao domaće nezastrašujuće. Pomislim: ''Tu je 'slam' beskućnika, caruje neimaština. Oni ništa nemaju, a opet kao da im ništa ne treba, jer imaju sve što, skromno trebaju, a možda niti neznaju što bi mogli trebati, kad nezadovoljstvo kao da ne poznaju(?)''. Okružuju me bliži i daljnji bez nametljive znatiželje, prije skloni pomoći nego biti neprijateljski. Dobrohotno ne skrivaju što imaju, te su neupadljivi u svom, za mene anarhičnom, stanju očekivanja mojih kretnji.
Želio bih znati gdje sam. Ne mogu se orijentirati. Pitam gdje je autobusno ili kakovo drugo prijevozno stajalište. Upitani me gleda, kao da ne razumije što želim. Okreće se, kao da će pokazati traženu lokaciju, a zatim zbunjen odustaje. Radi najbliže orijentacije pitam kako doći do škole, pošte, općine, policije, no sva ta pitanja ostaju jednako bez odgovora. Ipak na pitanje gdje je, u kojemu smjeru kretanja je neki grad (velike građevine) obznanjuje mi mlađa žena, neodređenom kretnjom, u značenju: ''Nema toga što pitaš ili, ako ima, to je negdje izvan vidika i vidokruga – nepoznato(!)''..
Nitko ne pokazuje niti da ih moja prisutnost smeta, ali ja slutim da bi mnoštvo u mom okruženju moglo postati zlovoljno, počinjem se brinuti o izlazu, koji ne nalazim, a svakim korakom zalazim u sve suženiji prolaz ne videći nikakovu svjetlost izlaska. Došao sam već do nekakove daščane visoke ograde. Slutim da možda ovdje negdje bi mogao biti izlaz, ali nema vratiju. Zabrinut postajem ljutit. Tražim po tlu kamen ili što prikladno čime bih mogao provaliti stojeće daske, no nikakovog kamena ni upotrebivog 'orudža' ne nalazim. Približuju mi se znatiželjniji sa svih strana i ja se strašim, jer sam sam, nemoćan, a ni moju viku nitko ne može čuti. Padne mi na pamet, da bih možda, mogao varkom izmamiti saznanje za izlaz, pa znakovima, srdžbom i smijehom obznanim da mogu čarolijom ostvariti prolaz: ''Ovako''- te pljunem prema ogradi. Učinak je bio i za mene iznenađujući, jer najbliži malo se pomaknu, a ja primijetim da daske nisu kruto zbite, te gurnuvši najširju, ona se kao stara napuštena vrata bez ključanice, razmakne. Ugledam otvoren slobodan prolaz i učini mi se kao da čujem glasnu popudbinu: ''Htio si izaći – evo Ti, idi..''- glasovi, kao da su bili u tonu razočaranja, možda žalbe, ali ne i srdžbe. Nitko nije to rekao, no naslutio sam da ću za korak ili dva biti izvan ovoga svega okruženja.
Doista, sad sam stajao na blagoj kosini. Iza leđa mi je ostavljen jedan neorganizirani 'slam' svih raznodobnih i raznospolnih, no nekako na izgled zadovoljnih 'beskućnika'. Stojim na 'ničijoj zemlji', jer već malo podalje vidim svekoliko samo potpuno betonirano, izravnano tlo iz kojega se dižu čisti, svjetlosivi visoki betonski zidovi. Zidovi su arhitektonski oblikovani i raspoređeni, raznih visina, međutim na njima nema nikakovoga otvora. Oblici mogućih prozora ili otvora su samo u betonu zacrtani (bez otvora i stakala). Ulice i prolazi su urbanistički projektirani, sve samo kao uredne betonske tvorevine. Nema nikakovog stabla ni zelenila, pa niti građevinskog otpada kao znaka prisutnosti živih bića. U cijelom vidokrugu, na vidiku nema životinja, ptica, kukaca niti čovjeka. Ako tu postoje ljudi, to su oni s onu stranu građevina kamo još ne mogu vidjeti, a oklijevam zakoračiti.
Napustio sam životno kretanje, mrmor i mirise života, a sad evo me tu pred odlukom, pred betonskom mirnom, projektiranom i organiziranom, hladnom neizvjesnošću. Čujem još samo iz daleka prigušen huk popudbine kojom sam ispraćen iz prirodnog ambijenta: ''….to si htio! Mrtvi, hladni beton – pa budi zadovoljan''…i probudim se.
M o j i s n i, a pogotovo treći, pokrenuli su moje promišljanje i tumačenje na nematerijalno područje postojanja, te sam postao svjestan njihovog značaja, makar mi bit značenja ostaje nedokučiva.
Sanjani 'slam' kao da upućuje na čovjekovu iskonsku postojbinu, te svrhovitu popudbinu, od prapradavnine naslijeđenu, pa prirođenu, te za premnoge šarolike mogućnosti postojanja i djelovanja prikladnu, u svim smjerovima bez graničnika, po volji čovjeka raspoloživu, a uvijek u socijalnoj zajednici svih živih organizama ozakonjenu.
Izlaz iz slama pokazuje arhitektonski bezličan, stabilan i statičan, higijenski, beton, ograničenih mogućnosti prilagodbe, te slobodne korisnosti samo u predodređenom smjeru kretanja i djelovanja - u stvari kruti 'g e t o' s čovjekovom ambicijom stalnih 'melioracija', koje su u konačnici d e g r a d a c i j a prirodne izvornosti. Melioracija/degradacija pak pobuđuje trajno nezadovoljstvo ostvarenim. Odgajanja, školovanja, odrastanja suzuju horizont mogućeg sagledavanja, reducirajući dosege u konvencionalne okvire užih, a agresivnijih tuđih interesa, uz bujanje sve više, sve besćutnije sebičnosti nesocijalnih karakteristika…
Domoljubac - Zvonimir Tomac, iz zbirke 'Plamsaji i sjenke'
Post je objavljen 11.12.2016. u 14:37 sati.