Stojim na prozoru i gledam te predivne lampice na boru kod HNK, predivno ukrašene lampe onim nekim čarobnim vijencem i umirem iznutra, duša se raspada, emocije se ne smiruju, suze teku i nose svoju rijeku, ali ne smijem previse da se maskara ne razmaze, da ne ispadnem kreten samoj sebi..ma ko tu koga laze, placi A, placi, briga te, suze zato postoje…
Cijedi se, a onaj bor s lampicama djeluje kao u magli..voljela bih da moze sve biti carobno ko taj bor, ko ovo doba godine..ali nije..ovo doba godine meni je uvijek tezak teret, tako je od kad pamtim..
Podsjeca na rastanak, na zbrajanje ucinjenog, na neuspjehe (kao da ih brojimo, al ipak..), na domjenke kojih vise nema, na neka druga vremena, laksa ili teza..al pece, pece dole pod srcem, pece i ne prestaje.
Kad nades nesto pa onda ides dalje i shvatis da si samo prolaznik u vremenu kojem se netko ruga onda definitvno moras donijet konacnu odluku i matirat tog nekog ma koliko prisni nekada bili ma koliko ljubavi jedan drugom dali…nema toga vise..ne zato jer je to hir, ne zato jer je to u trendu..ne, ne i ne…ne u inat tebi..ne..ne..ne…
To je zbog toga jer je nestalo ljubavi, jer je nestalo žara, jer je nestalo one igre, onih leptira koji su nekada davno postojali, a tako su lijepo lebdjeli…bas kao i onaj bor koji podsjeca na nasu ljubav,
Carobnu i lijepu, ali nazalost ugaslu.
A
Post je objavljen 08.12.2016. u 15:48 sati.