"Odlučeno je da ćeš biti iniciran u našu organizaciju i voditi državno Ministarstvo za pripojena područja u osnivanju", kažem Encu koji suzdržano ispija šampanjac i promatra generale koji pjevaju.
"Ja?"
"Mi ne zaboravljamo zaslužne ljude."
"Toliko moći imate?" začudi se.
"Ne radi se o moći. Nisi shvatio tko smo?"
"Shvatio sam. Ti si čarobnjak i svi ste članovi Tajne Organizacije, ali nisam mogao pretpostaviti koliko ste jaki."
"Tvoje je imenovanje dogovoreno u Komitetu, a u Saboru će biti blagoslovljeno formalno-pravnom prezentacijom. Znaš kako je, narod mora dobiti zasluženu iluziju potvrđivanja servirane odluke."
"Ali, zar ću morati dati ostavku u diplomatskom predstavništvu?" naivno upita zatečeni Enc.
"Sada je sve jedna država, nema više predstavništva. Sve njihovo je sada naše, a naše njihovo - pod našom paskom."
"Zbunjen sam", kaže Enc.
"Tako i izgledaš."
"Hvala", konačno izusti.
"Nego, želim te nešto upitati..."
"Izvolite."
"Kakvo je to ime Enc?"
"Vaš je prijatelj skratio moje prezime..."
"A ono je..?"
"Jelenc, gospodine..."
Uz mnogo se napora suzdržim da ne prasnem u smijeh.
Enc to primijeti, ali ne kaže ništa. Ispijem gutljaj šampanjca. Nakon toga se suzdržim da ga ne upitam je li stvarno prebjegli Cloweinijac.
"Zagorje, kažeš?"
"Gorski kotar, zapravo", zasmijulji se on.
U sebi začujem tihi glas savijesti koji me kori što nismo prekinuli Normanovu torturu. Da nije ukrao genetski modificirane zečeve i uvalio ih Peri, današnjim bi jutrom nad Cloweinijom osvanuo samo još jedan dan pod teškim oblakom tiranije. No, bilo kako bilo, glas je samo glas, ne moram ga slušati jer posjedujem i razum. Da se stvari nisu odvile tako kako jesu, on nikada ne bi postao Tajni Član, a za tu su čast ljudi otrpili i daleko više.
"Hvala Vam, Gabriele."
"Ti, Enc, ti. Neformalno si već Tajni član, a među nama nema Vi."
Post je objavljen 08.12.2016. u 12:04 sati.