Marketing
Vrijeme samovanja
Rano, studeno jutro, minus sedam stupnjeva celzijevih. U jednoj seoskoj slavonskoj kući upravo se iz pletare toči pa trga jedna, druga, treća rakijica, završno se oštre noževi, žene lože peći, kotlove, nose se korita, kace i posude razne – priprema se svinjokolja. Neki ljudi ne odustaju lako od tradicije, običaja, pa ni datuma, ma štogod o tome rekla Europska unija. Naime, dvadeset i deveti jedanaesti u bivšoj je državi, osim što je bio Dan republike, bio je i Dan svinjokolje. Dan republike - Dan svinjokolje – ima neke perverzne simbolike u toj poveznici s obzirom na događanja koja će uslijediti devedesetih...
Dakle, velim, neki ljudi čvrsto drže do običaja i ubrzo su svi akteri – prijatelji, susjedi, rodbina – pomalo ošamućeni lozom na dvorištu, te se krmača izvlači na stratište. No krmača kao krmača, dobro zna što je ide. Zato se otima, rže, skvići... bježi po blatnom dvorištu...
Daj je primi, nedaj, stavi mu omču, nategni, nedaj, brzo pištolj, brzo...
DUM! plinski pištolj opali...
- Ali krivo, čovječe, krivo. Koji ti je kurac!...
Krmača se koprca na zemlji, trza, skviči.
- Pusti je, pusti, krepat će sama...
No agonija traje minutama. Mučno je za gledati. A onda uzdah olakšanja.
Napokon!
Rano, studeno jutro, minus sedam stupnjeva celzijevih. U čučećem stavu ispred ulaznih vrata stana, s upravo skinutih roleta izvlačim zdrave, neiskrivljene rebrenice. U spavaćoj sobi majstori postavljaju novu PVC stolariju. Namjera mi dobrim komadima zamijeniti dotrajale rebrenice na identičnom prozoru u dnevnom boravku. U jednom trenutku moj suhonjavi, tanak kao prutić, susjed intelektualnog izgleda – ali imajmo na umu da izgled zna varati – otvara vrata. Iz stana istrči kujica Queeny, pa priđe i poče se privijati uz moje bedro dajući do znanja da joj je do maženja. Naravno, ja ju pomazim, kao i obično, tu koker-«španjolku».
- Novi prozori, ha – susjed će.
- Jašta, krajnje je vrijeme da se mijenjaju – napomenem ja.
On prepali cigaru, uvuče dim.
- To i mene čeka - veli.
Sad, kako to misli, ja se zapitam. Pa zar nisu ove godine promijenili svu stolariju, cakum-pakum uredili stan. Nema tu ništa za mijenjanje...
- Selim se – pojasni.
- Pa kamo ćete – ja ću u čudu.
- Na Svetice – veli. Potom doda:
– Rastajem se.
Zatečen sam. Ni trunke nagovještaja da je u toliko lošem odnosu sa suprugom. Taj šezdesetogodišnjak, miran je i nevidljiv čovjek. Da nema psa viđao bih ga rjeđe no prihode od umjetnosti. Iza zidova njihovog stana jedva dopru znakovi života, a gdje da se čuje prepirka, svađa, razjašnjavanje, nedaj bože lom čaša i tanjura, bijesni povici, bezočne psovke, snažno treskanje vratima i slično. Čuje se povremeno tek zvuk tv-a i hroptavi smijeh njegove gospoje. Ona se kida od smijeha na Bertine replike u 2 i pol muškarca. Nemaju djece. Nitko ih ne posjećuje. Možda ni prijatelja. No to je ipak pretjerano reći.
- Eh, pod stare dane, pa rastava? Čemu to – ja se čudom očudim.
On nemoćno slegne ramenima, u smislu – to nije moja odluka.
Blijed kao kreč, drhće pri naveli reskog istočnjaka, a mu oči pune suza. Nije sklon alkoholu, ali jutros je garant suknuo rakijicu, dvje.
- Sa kim će Queeny – pitam. Ljudima koji nemaju djece pas je sve. Ta, neće valjda bez kuće i bez paščeta ostati.
- Sa mnom će, mi ćemo zajedno – odgovori kao da zbija redove.
Ne znam što više reći. Valjalo bi promijeniti temu. A jadnik se sve više trese, šmrca, rukavom briše nos... Jebemti, raspast će se predamnom, pomišljam, a što ću onda. Slab sam ja tješitelj. Sposoban sam tek konstatirati, posložiti fakte nekim razumnim redom. Jasno, stvar ne treba shvaćati odviše tragično. Treba na sve to gledati kao na šansu, postaviti si pitanje: što u duševnom smislu mogu izvući iz tog iskustva. Al aj ti to priopći starom prdonji...
- Žao mi je – napokon velim.
I doista jest. Na mjestu gdje je stajala sigurna budućnost zjapi praznina. Zasigurno smatra da mu je nanijeta velika nepravda. Izdajstvo bližnjih, ukoliko je još k tome dugotrajno i pomno planirano, potrese i najtvrdokornije. Međutim, razumijem i njegovu ženu, to da možda želi pod stare dane imati svoj mir, skončati u samoći, no jebemu, nakon trideset godina suživota, trpeljivosti, dobrih i loših trenutaka što navesti kao razlog rastave – nepomirljive razlike?
- Ajmo Queeny – veli on napokon.
Gledam kako se udaljuju, čovjek i pas. Ubrzo će nestati iz vidika, iz mog života, poput mnogih epizodnih likova. Stan će biti iznajmljen ili prodan. Useliti će se novi stanari, anđeli ili đavli. Prije đavli, jahači apokalipse što već godinama pristižu s juga. S njima ću ratovati po pitanju elementarne građanske kulture. Za Božić ću im pred vratima ostavljati Bonton, s posvetom «od najdražeg susjeda».
Sranje, golo sranje, pomislim, pa se vratim poslu, rebrenicama.
muzika za ugođaj: The Beatles - Long and Winding Road
Post je objavljen 07.12.2016. u 10:42 sati.