Spavam, sanjam da hodam uskom stazom na nebu uvijek istim hodom, brzinu nikad ne mijenjam. Pogledam kamen, padnem i nastavim, vidim sljedeći, padnem i nastavim. Primijetim ljude oko sebe, hodaju istom brzinom, sad opet vidim kamen, sad znam što trebam napraviti. Zaobići ću taj kamen. Nitko ne može drugoga prestići jer svi hodamo jednakom brzinom. Primijetio sam da neki od nas zaostaju. Stalno padaju zbog kamenja na podu. Oni se uopće ne trude da zaobiđu kamen. Neki čak namjerno idu na njega jer im je to smješno. Na taj se način zabavljaju. Ja odlučim svaki zaobići i tako biti prvi. Uskoro druge više nisam vidio. Dođem do vrata i pogledam da nisam prvi. Mnogo je njih već odavno stiglo. Vrata iza mene se zatvore. Dođu sad i ostali, ali se vrata više ne otvaraju. Počne jako grmjeti. Od straha padnem na pod, ne vidim, ali čujem kako vrište iza vrata, deru se kao ludi. To više nije ljudski glas u njima. Grom ih sve spali. Nestanu izvana svi ljudi, sva bića, a ja pomislim: Ovo bi se i meni dogodilo da sam samo još jedanput pao zbog kamena. O, Bože, hvala ti što nisam.
Post je objavljen 06.12.2016. u 22:41 sati.