Nekome su pokazali zvijezde i svilenu tamu Svemira, nekome su pokazali život, pjevali pjesmu i zaustavili vrijeme.
U tom trenu, kad se tajna objavila sama od sebe, do kraja ove pjesme neće ostati ništa, osim – tajne i ostaje čudo zapisano u tajnoj šifri sudbine, u njenoj igri svjetla i sjene na zaspalom licu anđela plavih očiju koji sanja u tami, živi na svjetlosti svoje duše i zauzima posebno mjesto na ovom globusu.
Gledala sam ga kako spava, kako mu tama sakriva lice, a iznad našeg malog doma opet su letjele bijele ptice, zaustavila sam vrijeme na trenutak, vječnost u sekundi, utopljena, pronađena i u tom trenu tišine kao zlatan prsten na ruci voljene osobe jasno je zasjala misao: spojene duše, a iza ponoćnog neba, tamo gdje se u dubini Svemira ne čuje disanje, bez ritma i suglasja doplovile su i moje sjene.
Iz tih dubina bezdana kad su zvijezde najsjanije i najjasnije prazno nebo gleda punim pogledom i šapće umilnim šapatom: 'ne boj se, to tvoje srce pada u more i u pjeni crta svoju dalju sudbinu' i tako, dok u čovjeku gledam pticu koja je savila svoje gnijezdo uz moj bok, tu pticu spaljenih krila s usnama od meda, zaustavila sam vrijeme na trenutak.
U tom trenu objave tajne nisam znala ništa, osim onog stiha iz popularne pjesme: «Neka traje.... dok traje, dobro je... lijepo je i to je sve.»...
ISBN zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem ISBN 978-953-7673-60-4 Sva autorska prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se reproducirati ni prenositi ni u kakvom obliku niti ikakvim sredstvima elektroničkim ili mehaničkim, fotokopiranjem, snimanjem ili umnažanjem u bilo kojem informatičkom sustavu za pohranjivanje i korištenje bez prethodne suglasnosti vlasnika prava.