Sjećate li se vremena kad su se nazivi kina, brodova i kafića mijenjali iz
"Balkan" u "Europa"? Ili kad ste išli u kupovinu u Mađarsku, Trst ili Graz, jer je tamo
a) bilo svega, b) bilo jeftinije nego u Lijepoj Njihovoj, gdje su današnje moralne vertikale
i pretvorbeni giganti trenirali vertikalno prodiranje u naše novčanike, poduprte arcymoralnom
vertikalom u Vladi i osobi bre Predsijeijeijednika.
Nije me pukla nostalgija, nego sam pročital "Cafe Europa" Slavenke Drakulić.
Nakon njezinog viđenja Dore Maar, koje sam čitao u lipnju (vidi Dora Maar), zahtjelo
mi se počitat ju malo više. Zanimljivo da mi "Cafe..." nije uspjelo naći na
hrvatskom, nego samo na engleskom, a tražio sam ga u HR! Nije se previše
ljudima svidjela istina koju je pisala, ili?
Knjiga je zbirka eseja na raznorazne teme, od uloge dvorišta u životu proletarijata i
niže srednje klase, do trodržavnog identiteta Istre i blata na balkanskim
ulicama. Dobrih eseja, koji su me često vratili u davnija vremena.
Spisateljica je objektivna i ne nabacuje svoj stav previše, ali nije niti
sterilno blentava da proguta kriminalca tipa Dinka Šakića kao normalno
uskrsnuće na hrvatskoj sceni 1990-tih, ili ignorira očite primjere povrede
ljudskih prava kojih je "na ovim prostorima" (citiram "Hladno pivo") bilo i
te koliko. U pogledu na Istočnu Evropu, koju sam ponešto iskusio i na svojoj koži,
uglavnom se slažem s onim što je ovdje napisala. Zanimljivo je danas gledati kako
taj Istok i još malo istočniji Istok preplavljuje "pravu" Evropu. Nije da nije zaslužila to što
ju je snašlo, staru k..vu. Stoput jest.
Mislim da mnogi od nas imamo PTSD, ne samo na temu 1990-tih, pa ovakve
lijekove treba koristiti oprezno, posebno kad je vani grafika, sivilo.