Na dan kad sam slavio sedamdeseti rođendan uhvatio me artritis. Liječnici su mi preporučili svakodnevne masaže.
Objavio sam oglas u kojem tražim maserku. Javilo se na desetine maserki, mlađih i starijih, viših i nižih, mršavih i manje mršavih.
Ela, mlada Ela, imala je tada devetnaest godina, upravo je otvorila vlastiti kozmetički salon. U međuvremenu se udala, rodila dvije kćeri. Moja neznatnost se rastala pa ponovo oženio. Ali od tada, od svibnja 1990. ne prođe dan da prije spavanja Ela me pošteno ne izmasira. Mislim, i javno govorim, kako ne bih izdržao dan bez Ele. Ako se dogodi, a dogodi se, da Ela ne može, ta ia kozmetički salon, muža i dvije tinejdžerice, taj je dan za mene izgubljen dan. Ona je razlog da još uvijek hodam, radim, vozim, da živim. Čuo sam raznorazne tračeve, uvijek ima pričalica, da je Ela moja ljubavnica, štoviše razlog da sam se razveo od Đovane.
Ela je lijepa, Ela ima crnu kosu i plave oči, Ela je visoka i vitka, ali Ela je i šarmantna i izrazito obrazovana žena. Masaža nije samo kontakt njenih mladih ruku i moga metuzalemskog tijela, svaka masaža je seansa, razgovor, terapija. Većina samo gleda Elu, moja neznatnost je i sluša. Ležim potrbuške, pričam i slušam. Pričamo o filozofiji, umjetnosti, arhitekturi, dizajnu interijera i eksterijera, poeziji.
Neću ništa kazati/napisati. Kad bih se branio moglo bi se zaključiti da postoji razlog obrane, da ima dima i vatre. Volim Elu, kao što volim moju kćer Anu, samo što me Ana ne masira.
Post je objavljen 27.11.2016. u 12:15 sati.