Trenutno ni sama ne znam sto bih zapravo napisala. Toliko ispremjesanih osjecaja i emocija... nikad nisam mislila da cu se naci u ovome u cemu sam sad.
Prije otprilike dva tjedna zaplakala sam prvi put, bas onako za pravo. Shvatila sam da je to tu... shvatila sam da cu jako brzo stajati na autobusnom kolodvoru i mahati osobi koja je posljednjih 6 mjeseci neprestano bila uz mene, osobi koja mi toliko znaci, za koju sam se toliko vezala posljednjih mjeseci... osobi koju nikada ne zelim izgubiti, a evo otici ce.
Pribojavala sam se tog dana, bojala sam se kako ce mi biti.
Posljednjih tjedan dana nije prosao dan, a da nisam pustila suzu. Ne jer se bojim da ce me ostaviti ili me povrijediti, vec zato sto odlazi.
Tjedan dana, svaku vecer, kada bi usli u krevet, stvorila bi mi se pred ocima slika dogadaja koji sam zeljela sto vise odgoditi... taj kolodvor prokleti koji odvodi od nas voljene ljude u neki bolji svijet. Taj prokleti kolodvor na kojem sve sto je bilo odjednom nestaje u magli i sve sto postoji u tom trenu je taj odlazak. Kolodvor i mi... njegova mama koja me grli i tjesi dok ni sama sebi ne moze naci utjehu dovoljno dobru.
Zadnja tri dana nisam pustila suzu. Zadnja tri dana pripremala sam se psihicki na to. Milijun puta tijekom dana na rubu suza, ali sam pregrizla. Cak sam 0regrizla i na kolodvoru dok smo se pozdravljali.
I taj prijeloman trenutak kada je usao u bus, a meni kao da je svijet zavrsio, kao da pocinje nova era... zadnjih 5 minuta cinilo se kao vjecnost, taj bus nikako nije htio krenut, kao da nam zeli jos malo otezati i pokazati nam sto nam odnosi. Kao da mu je to najveca zabava...
Necu vise nista pisati jer ni ne vidim vise dobro od suza koje su napokon nasle put. Dodati cu samo da sam zahvalna njegovim roditeljima koji su me prihvatili kao da sam njihova i koji su u tom trenu kada je svima bilo najteze pokazali ruku podrske i odtugovali samnom i ponovno vratili osmijeh. Hvala im i na brizi i na svemu sto su rekli na povratku doma. Hvala i mojim roditeljima sto su njega prihvatili koliko i ja i sto su pristali placati mi karte svako malo da odem kod njega.
A tebi... tebi hvala sto postojis i sto si me nasao u 5 ujutro na autobusnoj stanici (heart)
Post je objavljen 26.11.2016. u 21:16 sati.