I sada, kada sam napokon pronašla način kako ući, kada sam napokon dopustila sebi da ostanem malo, ne znam izići. Ne, ne želim izići. Mislim da se ovdje nešto skriva za mene. Iza mene. Ispred mene. I dok sebi govorim da nije stvar u meni, znajući da lažem tako nevješto poput djeteta, tako bjelodano i naivno, vjerujući da će mi netko povjerovati, očajno, sad već potpuno suludo; tinjam. Ne želim se više tražiti po navlakama dana govoreći svima da sam zapravo već odavno pronađena. Ne želim se zamatati u toplinu doma. Ne želim se hraniti malim osmjesima. Velikim pothvatima. Posve nezamislivim uspjesima. Nije dosta. Sramotna i stravična istina jest da ništa od toga nije dovoljno da se nahrani ova potreba. Da ostanem. Da svjedočim ovoj maloj vatri koja će dovesti do novog izgaranja. Ako ikada uhvatim zraka.
Niti jedan udah trenutno nema smisla.
Post je objavljen 24.11.2016. u 12:17 sati.