Marketing
Ozbiljna tema ili ipak nije
jesenska rapsodija mojim okom
Često se i ne samo kod starije generacije može čuti kako je zdravlje najvažnije, no to se izgovara više kao neka mantra sve dok se ne nađemo u situaciji koja život stavlja pod upitnik. I što tada? Jedina želja, najveća želja, bez obzira na cijenu je; vratiti zdravlje. Tražit ćemo puni strepnje i nade i najmanje mogućnosti, ali što kada se sve mogućnosti iscrpe? Jesmo li spremni na ono što neminovno dolazi? Koliko razmišljamo i koliko se mirimo sa odlaskom bez povratka? Na sve te misli me potaknuo ovaj ponovni ostanak u bolnici kao hitni pacijent. U nekoliko su sati ponovo hitno roštali po arterijama, ugrađivali, propuhivali, zaključili da ne mogu napraviti sve jer postaje rizično i upisali novi termin za manje od mjesec dana jer je infarkt stalno pred vratima. Prvi put razmišljam o svemu što sam propustila, o svemu što sam planirala, o svemu što bih trebala ako, no i prvi put me dohvatila misao da postoji velika šansa da sve te misli prekine put bez povratka. I sada, što s tim mislima? Trebam li ih zgurati pod tepih kao da ih nije niti bilo? Trebam li se suočiti sa činjenicom da baš svi idemo istim utabanim stopama, samo se netko popikne prije, netko kasnije? Na koji način? Ne osjećam strah, jer u mojim godina pretpostavljam nitko više ne bi trebao imati strah od odlaska, nego možda od uvjeta koji prethode, ali kako prispodobiti da eto sjediš i pišeš, planiraš još pregledati neke druge postove, a u isto vrijeme biti apsolutno svjestan da se to možda iduće sekunde neće dogoditi? Čudan će ovo post biti mnogima i vjerujem nezanimljiv jer čemu ta razmišljanja kada je dan lijep kao što je ovaj. Trebalo bi prošetati. Da trebalo bi, no bit će mi dovoljno sjesti na balkon i uživati u sunčanom jesenskom danu jer još sam tu.
22.11.2016.
stvarno volim ovog virtuoza, posebno u ovakve dane
Post je objavljen 22.11.2016. u 10:46 sati.