Kada gledamo tv priloge o starim vodenicama, odnosno o zadnjim vodeničarima, onda često bude postavljeno pitanje da li su doživjeli nešto neobično. Jer, radilo se po cijelu noć. Uvijek bude negativan odgovor, uglavnom u 99 % slučajeva. Naravno, rijetke su vodenice koje još rade, kao i ljudi koji su uglavnom starije dobi i koje nema tko naslijediti...
Ipak, mnoge prestale su davno raditi, ljudi na njima više ne postoje. Tko zna kakve istine one kriju i kakve sve životne priče...
Ne radim na jednoj od njih, ali u svom predzadnjem postu ispričaću svoju neobičnu priču. Ustvari, tek ću je spomenuti i neću je detaljno opisati, kao što sam namjeravao. Jer, predomislio sam se. Bilo je to prije određen broj godina...
Proljeće se polagano približavalo svome kraju. Noć je bila, mjesec pun. Nije bilo komaraca i bilo je jako ugodno boraviti u prirodi, van naseljenog mjesta. Bio sam sam...
Što sam radio... Bio sam lovac, odnosno preciznije rečeno krivolovac na visoku divljač. Postavio sam hranu kao mamac i u zasjedi čekao...
Opušten, odvojen od svakodnevnih životnih briga uživao sam u tihoj noći i osluškivao...
Onda sam nakon nekog vremena čuo zvukove. Bio sam uvjeren kako je u pitanju divljač koju sam čekao u zasjedi. Lovačku pušku uzeo sam malo čvršće i spremao se nanišaniti kad ona dođe tamo gdje je trebala doći. Budući da je bila mjesečina lampu nisam ni trebao paliti, jer jako dobro se vidjelo...
Ali, nije bilo ono što sam očekivao...
Znam da su mi usta ostala otvorena od čuda, jer nikada tako nešto u svom životu nisam vidio...
Ne znam da li se radilo o nekom nepoznatom ili tajnom dostignuću ljudske tehnologije...
Ne znam da li se radilo o nečemu Božijem...
Ne znam da li se radilo o nečemu što je možda neko zlo...
Ne znam da li je riječ bila o nečemu izvanzemaljskom...
Ne znam da li se otvorila neka druga dimenzija...
Ne znam da li sam kao lovac i sam u tom trenutku bio lovina. Da li sam bio u opasanosti koje nisam bio svjestan....
Ne znam da li me možda nešto drugo zaštitilo od toga...
Ne znam da li sam se tek pustim slučajem našao na putu tog neobičnog fenomena...
Ne znam da li je to ciljano išlo baš na mene....
Doista, mnogo toga ne znam...
Ono u što jesam siguran jest to da je to bilo nešto inteligentno i jako jako moćno...
Na tom mjestu ostao sam još možda dva sata, ubijeđen da je sve prošlo i otišlo. Ni u jednom trenutku mi na pamet nije došla pomisao da se to nešto pritajilo i da me možda i dalje promatralo.
Dosta puta, nakon te večeri, bio sam na istom mjestu, sam u krivolovu. Više se nije ponovila ona neobična noć...
Mogu reći da ni u jednom trenutku nisam osjećao nekakav strah ili nelagodu. Vjerovatno je lovačka strast bila puno nadmoćnija...
Mogu reći kako me ta divljač uvijek nadmudrila. Nisam bio dostojan njene inteligencije... Kad sam bio siguran da je prošla i otišla ona se vratila i sa neke udaljenosti promatrala me. Nisam imao prilike ubiti je, ali premda sam silno želio imati trofej nikada mi nije bilo žao što ga se nisam domogao...
Nije mi bilo jasno kako spomenutu neobičnost nisu vidjeli mnogi drugi, jer je sa svih strana bilo naselje na udaljenosti od nekih 4 do 8 kilometara, a asfaltirana cesta sa dvije trake bila je udaljena tek nekoliko stotina metara....
Pričao sam nekima ono što sam vidio. Jedni su govorili kako se radi o malokrvnosti, o nekakvoj psihičkoj preopterećenosti. Drugi su šutjeli, a možda su pomišljali da sam 'pukao'....
Danas, nekoliko godina poslije, ne bi više sam išao tamo. Istina, više se ne bavim lovom.
Da mi se te večeri nešto dogodilo, ili da me to nešto odnijelo sa sobom, onda bi svi tražili neke svoje logike. A stvarna i istinita logika nikome ne bi mogla pasti na um, jer ona to nije bila, barem ne kroz poimanje naše svakodnevne i životne...
Nisam dobio neke nadnaravne sposobnosti. Nisam se promijenio kao čovjek.
Ali, barem sam shvatio da teško nešto mogu odbaciti samo zato što moja logika razmišljanja i promišljanja ne može prožvakati nešto. Oprezan sam nazvati nekoga lažovom, premda sam svjestan da ima mnogo manipulatora koji nas žele učiniti naivnima i prevarenima...
Često mogu čuti mnoge ljude kako se smiju nečemu... Zato ne pričam više svoju neobičnu priču... Siguran sam da ima mnogo onih koji šute i ne žele progovarati o onome što su oni doživjeli...
Možda je čudno reći, ali mislim kako živimo u jednoj jako nametnutoj realnosti i stvarnosti gdje tehnologija ima jedinu i osnovnu riječ, odnosno elite koje je financiraju. Naša demokracija je jedno jednoumlje, gdje je na prijestolje uzdignuta evolucija, i gdje se sve svodi samo na tehnološki napredak. U tom nevidljivom kavezu mi možemo cvrkutati koliko god hoćemo ali zarobljeni smo raznim trendovima, nekim novim modernim idejama. Postavili su nam tako neprobojne granice na određenim mjestima, istovremeno nam dajući da rušimo neke 'staromodne', 'prevaziđene', 'besmislene'... Žele nas uputiti prema svome novom svijetu...
Priznali ili ne, vjere su često samo maske na našim licima... Mi smo tek pusti Goblini opsjednuti novcem i ostalim materijalnim bogastvom...
Postavlja se pitanje što je logika. Što je doista prava stvarnost...
Znaju reći kako naš mozak zna proizvoditi razne fikcije. Valjda žele reći kako luđak ne zna da je luđak i da je kao takvom dostupna slika svega onoga što normalnom čovjeku nije moguće...
Zaboravili su reći kako su oni sami možda ta fikcija koja odabire što će podastrijeti i predstaviti razmišljanjima našeg mozga...
Zato nam se Bog čini tako nemoguć... Jer, puno su nam dostupnije mnoge druge stvari...
Post je objavljen 21.11.2016. u 20:43 sati.