U povijesti čovječanstva postojali su mnogi značajni ljudi - veliki umjetnici, znanstvenici, vojskovođe, državnici - ali ne primjetih da se rođendan iti jednog od njih najavljuje unaprijed danima kao rođendan Olivera Dragojevića. Pa onda još i koncert u čast "sedamdesetog ljeta". Izgleda da je Oliver veći od svih njih samo zato jer je jednom otpjevao da "Nadalina muti jaja".
Evo zašto ne volim Olivera.
Zato jer je jednom prilikom rekao da nikada, dok je živ, neće pjevati u Srbiji. Onda su ga, nekoliko godina kasnije, pitali ostaje li i dalje pri tom svome stavu - on je rekao da ostaje. Dosljednost je osobina vrijedna poštivanja, osim kada si dosljedan u ograničenosti.
Pravi umjetnik je onaj umjetnik koji svojoj umjetnosti ne postavlja nikakve nacionalne, vjerske, rasne ili kakve druge granice. Mnogi su iz Srbije zvali Olivera da tamo pjeva, jer su voljeli njegov opus - on je odbio. Čovjek ne poštuje svoju publiku preko Drine i smatra da je to domoljubno.
Oliver je svojom izjavom jasno dao do znanja da generalizira jedan cijeli narod, pa čak i šire - sve one koji žive u susjednoj nam državi jer, notorno je, tamo ne žive samo Srbi. Njegov lažno pravednički gnjev zbog okupacije Lijepe Njegove, koja se dogodila u prošlom stoljeću, traje evo već puna dva i pol desetljeća i obuhvaća ne samo suvremenike rata nego i sve one koji su se, ni krivi ni dužni u toj Srbiji rodili poslije 1990-te i koji bi, nekim meni neshvatljivim čudom, željeli otići na koncert tog mrtvog puhala. Ljudi poput Olivera stvaraju granice i podižu zidove i stoga on, za mene osobno, nije nikakav umjetnik nego persona slična Thompsonu koja i dalje jaše na krilima nekog trulog domoljublja koje se mjeri količinom predrasuda prema drugima.
Pitam se, ako je već tako principjelan, bi li otišao pjevati u Njemačku ili njoj oprašta okupaciju i drugi svjetski rat? Doduše, možda već i jeste, ne pratim njegove koncertne putanje pa dopuštam tu mogućnost. No,zamislite samo kako bi izgledala slika svijeta kad bi svi svjetski umjetnici i estradnjaci postupili poput Olivera. Elton John bi odbio nastup u pariškoj Olympiji zbog stogodišnjeg rata između Francuske i Engleske, a Tomohiro Adachi bi uvrijeđeno svom manageru poručio da neće nogom stupiti na američko tlo zbog Hirosime i Nagasakija. A tek Njemačka i Italija, pa one bi trebale biti doživotno izopćene i prezrene od strane cijelog svijeta.
To je, dakle, prvi razlog zbog čega mi ovaj pjevač za vjenčanja i sprovode nije srcu mio. Drugi razlog je taj što je lik notorna muška šovinistička svinja.
Dotični je, podjećam, završio na sudu jer je javno svoju ljubavnicu, koju je mrčio dok je bio u braku, nazvao "štracom". Par godina kasnije, jedan pretili biskup upotrijebit će taj isti termin za sve one žene koje su probale tjelesne slasti prije braka, i time nastaviti slijed odvratne mizoginije koju je Oliver tako slavno započeo. Ljubavni stihovi iz usta preljubnika koji svoju ljubavnicu naziva "štracom" zvuče tako autentično. Otprilike isto kao i kad Nadan Vidošević najavljuje svoju borbu za zemlju etike i morala.
I za kraj mogu samo napisati- šteta pjesme "Podsjeti me što to bješe ljubav". Divna pjesma, ali je pjeva pogrešan čovjek.
Post je objavljen 21.11.2016. u 20:30 sati.