Ima nešto u tom 28 tjednu... ako nije prijevremeni porod onda u pitanju moraju biti kakve-takve loše vijesti.
Dobila sam naredbu o mirovanju i nje se itekako držim.
Nešto je otvoreno, nešto je zatvoreno ali da skratim dramu kritična sam do 32 tjedna.
I osjećam se izgubljeno (najblaže rečeno).
Osjećam se kao Pale sam na svijetu. U isto vrijeme nad glavom mi skaču dva pojma... porod prije vremena i DUCTUS BOTALLI.
(Ako ne znate o čemu pričam za sve postoji Google.)
Od svih mogućih pregleda koji su navedeni u mišljenju jednog lošeg neuropedijatra... odabrali smo kardiologa.
Zašto?
To smo stavili na prvo mjesto vođeni intuicijom i genima.
Vrijeme je pokazalo da nismo pogriješili.
Ductus se nije zatvorio, ostao je na 2 mm i to je u ovom trenutku prioritet.
Glavni grad, operacija, pregledi... itd.
Rekla bih da postoji netko gore na nebu tko je ovo iscenirao samo da prestanem razmišljati o tjednima svoje trudnoće.
Ali je isto tako ovo odradio TOLIKO DOBRO da moram MM organizirati za putovanje u Zagreb jer se ja ne smijem z*********.
Kojoj bi majci bilo lako?
Nijednoj.
Osjećas potrebu... osjećas suze kad shvatiš da njih dvojicu moras pustiti da odrade prvi pregled bez tebe.... ali s druge strane
postoji tu još netko...
Na kraju priče nisam majka samo njemu... majka sam i ovoj curici koja čeka na svoj red i moram razmišljati na više
strana.
Idealna je ona: čuvaj sebe... i čuvaj dite... ovo ostalo će sve doći na svoje.
Trenutno si vođena hormonima i nisi objektivna.
Ali kako zaboraviti medicinsku sestru sa pedijatrije prije četiri godine i njene utješne riječi ''nećemo pustiti dite iz bolnice
dok ne naučite rukovati s njim? Recite mi kako to zaboraviti?
Kako zaboraviti njeno ime i prezime i sve što je napravila?
Nikako. Trudiš se iz dna duše, ali i dalje sumnjaš u sebe.
Sumnjaš u sebe jer se njoj nije dalo obaviti posao do kraja.
Jer nije imala strpljenja za prvorotkinju.
Jer nije razmišljala jedino.... kako je to... roditi prvi put, ne znati ništa i saznati sve (i više od toga) u jednom kratkom roku?
Možda je ona bila škola..
Možda se sve događa s razlogom...
Ali...
Ako ja ne odem u Zagreb (pa makar sam trudna...) hoću li ja biti loša osoba?
To su samo dva dana jer se operacija za ductus ne naručuje ''evo na''... ali svejedno.
Ponekad su traume iz prošlosti ono što nas najviše koči u sadašnjosti.
Bez obzira na vrijeme, praksu i svaki novi dan....
Treba proći vrijeme dok steknem potpuno povjerenje u zdravstvo i kažem...
Sve je dobro dok si zdrav i dok si živ ;)
Post je objavljen 20.11.2016. u 11:35 sati.