Neki dani su bolji neki gori, sveukupno, svezajedno, počinju već prevladavati oni gori, to valjda tako ide s tim starenjem, hormonima, promjenama, sve se više energije treba uložiti u održavanje tijela, sve se više energije treba potrošiti u normalno preživljavanje dana, potreba je sve veća, a energija sve manja. I ti godišnji servisi, isto. Najbolja mi je doktorica koja jednom godišnje smireno kaže da sve je to u skladu s godinama. Pa kad jednog dana doživim dijagnozu, barem je neću doživjet kao hipohondričarka. Nego u skladu s godinama. Znate, četrdesete su vrijeme kad stanice rado zahire u nekontrolirano ponašanje. Trebate se zato češće kontrolirat. Ali, sve je to normalno.
I sreće je sve manje. One unutarnje, fizičke, tjelesne. Hranu sve radiije biram po tome kakve mi posljedice ostavlja nego po tome kakvog je okusa. I to nije da me deblja, nego napuhuje, radi kiselinu, ne da mi spavati, zatvara, ovisi o danima u mjesecu. Trčanje me veseli, ali onda ne ostavlja dovoljno snage za progurati dan, ako sam previše umorna, onda mi mozak odbija suradnju, a mora surađivati osam sati minimalno, non-stop, non-stop, radim za crkavicu od 600 ojra, moj ex kolega koji je prebjegao u irsku našao je isti posao za tri iljade, ojra, da, naravno, to je njihova valuta, krvarimo jednako, s prekovremenima i odgovornostima, ali, jebiga. Jedino što mi preostaje jest pokušati se osloboditi odgovornosti, ne zarezivati to što sam dužna ginuti za posao, odraditi malo koliko mogu i u veselju, i to je jedini razlog koji bi mogao opravdati rad za crkavicu, to veselje. I kad me špotaju jer nisam stigla, jer ne valjam, jer ovoono, samo odmahnuti rukom i nastaviti sa svojim tihim veseljem.
Kolege su mi uglavnom zakurac. Ili neveseli ili glupavi. Ljude ionako ne gotivim previše. Podnosim, uglavnom. Sve je to lakše kad je toplo. Irska me ne privlači uopće. Hladno sivo upm. I nisam više mlada da ginem. Vrijeme mi je da odustanem i odmaram. Negdje daleko jako daleko. Samo da je toplo. Na toplome je glupost podnošljivija, sve je podnošljivije, upravo zato sjevernjaci jesu strogi, točni, uspješni a južnjake boli kurac. Sve je samo od sebe na svojem mjestu samo kad je toplo. I kad ima sunca i ptičice urlaju i kukci zuje.
Razmišljala sam možda ove godine učiniti veliku promjenu i natjerati sebe da uživam u blagdanskom okruženju, da okitim stan sjajnim kuglicama i trakicama, da si ponavljam svaki dan kako je divno krasno. Nisam još sigurna da li je to pametno ili silovanje sebe same ili tko sam ja da si sudim. Ne volim to kićenje. Ne znam zašto. Imam posla u fušu, ali ga otežem, jer se bojim kad ga završim da neću imati što raditi. Sve otežem jer se bojim kraja. Ili sam samo lijena. Ne znam zašto. Vidim sve te obrasce u mladunčetu. To je već zanimljivo, jer ustvari nemamo ništa zajedničko, ni gene ni odgoj ali opet, to može potvrditi ono da u drugima vidimo samo one svoje greške, ili ono nešto što je nama već predočeno kao greška, izbjegavam mladunčetu govoriti da je lijeno i da nikad niš od njega i da su sve to greške, za sve te stvari ima vlastitu majku da ga gazi i očajava, ali, svejedno, trudim se ne prenositi nikako sve to negativno što su navaljivali meni, a sve to tako prepoznajem, za sve to znadem što mi se govorilo, i sve to instinktivno želim izgovoriti i, eto, opet, niškoristi. Zato se trudim ne govoriti ništa. Osim tu i tamo nešto pomno odabrano a ne preveč otrovno. Trudim se. I napuhujem. Moram čekirati jajnike. Četrdesete. Četrdesetpete je završio rat. Devedespet nije. Eno ga još uvijek tamo. Doživjeti devespet čini mi se suludo. Osim ako si Manolić i dobro se držiš pa zavodiš dvajs godina mlađe. Radim u tiskari, često nam tamo dolazi živahna gerijatrija koja želi objavljivati knjige. Nema gore tlake nego raditi s živahnom gerijatrijom. Oni nisu živahni, samo su malo pokretniji od svojih vršnjaka, misle da sve znaju, a jedva razlikuju slova od brojki, ne razlikuju ekran od papira, misle da ako je slovo veliko na ekranu onda da će tako biti i u knjizi. Spori su. Debelo prespori za današnji užurbani svijet. Imaju ambiciju i guraju se i to je sve. Stari ljudi su nerazumni kao mala djeca koja imaju veliki ego kao odrasli ljudi. Olakotna okolnost je jedino što nemaju isto toliko energije. Otegotna okolnost je što nisu nimalo slatki.
Ne volim ljudstvo, uglavnom ih podnosim. U nekim Američkim restoranima je fora jesti žive hobotnice i škampe. Stručnjaci pokušavaju objasniti da to nije u redu jer životinje pate. Imaju živce i osjećaju bol. Kao da je to ikome bitno. U Kini jedu pse i mačke, a na Balkanu janjce. Život uglavnom boli. Tu i tamo ne. Stručnjaci se pokušavaju i tome dovinuti. Ponekad mi se čini da stručnjaci rade stvari samo da bi punili rubrike portala. Da ne kažem stupce novina. Ipak još nisam toliko stara. Izgledam mlado. Još uvijek. Mužjak me svaki dan naskakuje. Još uvijek. Ali to je već stvar njegovog libida, iako tvrdi da je izbirljiv. Njegova mater zato tvrdi da kad uz nekoga stariš da ni ne primjećuješ. Njegova bivša se žalila na taj libido. Da je previše to svaki dan. A onda je odlučila prestat biti privlačnom. Upalilo je. Meni još nije. A ne znači da neće. Ne znači ništa. Ništa, uvijek, ti. Pogubne riječi za vezu. Od stresa se gubi pamćenje. Taj dio me obuzima skroz. Fora je ovo, kad mislim na druge stvari ne osjećam da me boli zub. To je novo, taj bolni zub. Umnjak. To će valjda biti drugi nasilno izvađeni zub u odrasloj dobi. Umnjak prije toga sam izvadila kad sam shvatila da ću se morati ljubiti s Mužjakom. A bio je kvarnjikav i smrdljikav i narasao je preko reda, negdje sa strane. Mužjak je isto tako došao negdje sa strane. Zanimljivo. Radi sebe ne bih nikad vadila kvarnjikav zub koji ne boli. Mnogo toga ne bih samo radi sebe. Valjda zato trebam te neke ljude. A ne volim to ljudstvo baš previše... podnosim, uglavnom.
Post je objavljen 18.11.2016. u 20:03 sati.