Marketing
Vukovar moj svagdasnji.
Danas nisu potrebne rijeci. Vi niste poznavali Josipa, Katicu, Vijeku, Ivicu, Zeljka, Djordja, Antu, Mariju, Miroslava, cika Daneta, Bozu, Matu, kao i 40 drugih mojih prijatelja i susjeda iz moje ulice i mijesne zajednice, kojih vise nema. O njima razmisljam svake godine i o tome da je moja ulica ostala samo ulica staraca. To su moji heroji, o kojima se ne pise, za koje ne znaju mediji, cije kuce vise ne postoje, a vecina njih je zaboravljena i od onih kojih nebi smjeli zaboraviti.
Napisao sam prije 5. godina:
Neki su imali srecu ostati u svom gradu, u svom domu i sacuvati sve uspomene i prijatelje, sitnice koje zivot znace. Mi iz Vukovara smo imali srecu da smo ostali zivi ! Mislio sam napisati toliko toga ali svake godine kad pozelim nesto napisati pomislim da su sve rijeci uzaludne i da je smisao pisane rijeci samo meni vazan.
Na danasnji dan prije tocno 20 godina srusio se moj svijet. Ostao sam na ulici s najlonskom vrecicom, bez novaca i uspomena, s trudnom zenom i bolesnim roditeljima, bez saznanja kuda i kako. Ne mogu reci da samo izbjeglica izbjeglicu razumije, ali je sigurno da izbjeglica ili prognanik jedni druge najbolje razumiju.
Mnogi nikada nece znati kako je biti bez doma, na ulici, bez novaca, bez ideje kako i kuda dalje. Mnogi nece nikada oblaciti tudje kosulje i gace, iznosane cipele i odjecu iz crvenog kriza.
I danas 20 godina poslje za mene i mnoge moje sugradjane vise nista nije isto kao prije i nikada vise nece biti.
Prolazeci ulicama i danas se sjetim mnogih kojih vise nema. I sada toliko godina poslje palim svijece za svoje prijatelje i susjede sa kojima sam zivio, a kojih vise nema.
Mnogima je to samo jos jedna obljetnica 25. godina poslje, a meni je to samo jos jedno svakodnevno sjecanje na moj grad i to vec 25. godina.
Zelim da moj grad istinski postane "Vukovar, mjesto posebnog pijeteta", kao sto su to i mnogi drugi gradovi u kojima su stradali i ubijeni neduzni. Ako su to Kragujevac ili Jasenovac, onda je to sigurno i Vukovar.
Zelim da politicari omoguce u mome gradu zivot, a ne suzivot.
Zelim da svi jednako volimo svoj grad, da skole i vrtici nisu podijeljeni, da se u skolama ne uci drugacija povijest, da djeca odrastaju slobodna i s osmijehom u svome gradu.
Zelim da Domovinski rat ne bude jedina tema vezana za nas grad, nego da to budu privreda, umjetnost, kultura.....
Zelim da krivci odgovaraju.
Post je objavljen 18.11.2016. u 08:08 sati.