masu puta se covjek sam dovede u stanje tuge, svojim postupcima i svojim ocekivanjima.
Ja sam opet upala u taj zacarani krug, od euforije pa do tuge, duboke i neizmjerne.
Ako je rano za tugu, a za sreću je kasno, gdje je onda kvaka (osim u vratima, haha).
Nije mi to jasno, ne vidim se u tom stihu u takvoj destruktivnoj rečenici.
Trazim li previse, jesam li napravila preveliki iskorak za mjere u kojima sam ja odredena bit?!
Ne znam, pitam se, pitam vas, pitam Njega.
Obrat u mojoj glavi rezultira tugom, a to ipak nije ono što želim ili to pak moram proći da bi još naučili, shvatili, progresirali.
Uf, lakse mi je, cim sam ovo ispisala. Podijelila sa sobom, sa svijetom.
Hvala ti svijete što me slusas, haha
Ostajte mi dobro.
A
Post je objavljen 17.11.2016. u 15:38 sati.