Na tanjuru grada zora,
puca osmijeh rukama
kao vrpca pod prstima
za jedno jutro strpljivo,
bez gladi, bez obzora.
Zapad za vjetar u leđa,
topli zrak na ramenima
uz teret rukovanih sati
viori i draži crte obraza,
ostanak za ponor i noć.
Zrake skrivene bradom
ustale su mladom moći
poput svježine krovova.
Glade se sijeda sjedala
percepcije platna i boje.
Napuhani oblaci lebde
praćeni maglom usana,
dodir lepeta kruži živom
što raste i neka prasne
jer još vodi put skrivena.
Post je objavljen 16.11.2016. u 22:29 sati.