Ploča s pokretnim slikama izvještava da su cloweinijski generali kontaktirali Zagreb i ponudili svoje službe u svrgavanju vlasti u zamjenu za okončanje sukoba bez žrtava već nekih tridesetak minuta nakon probijanja granice. Glavni stožer Cravatske vojske milosrdno je prihvatio predaju, čime se izbjeglo nepotrebno krvoproliće. Jedine žrtve sukoba ostat će Juraj i starice koje još uvijek nepomično leže.
Norman odšeće do policijskog automobila, promotri sada ne više toliko bahatog policajaca i mirno mu pokaže neka otvori prozor.
Ovaj posluša.
"Tko je sada mangup, a prijatelju?" upita ga Norman.
Policajac ignorantno pritvori prozor. Drugi policajac, polusvjestan situacije, tupo bulji naprijed, prožet autističnim strahom.
"Kako bi bilo da mi napišeš kaznu za, kako je ono bilo... Maltretiranje službene osobe? A, mangupe?"
"Gospodine, odmah odstupite od automobila", rezolutno će policajac.
Norman batinom opali prednje staklo koje se razbije u milijun komadića. Izvuče drznika van, prebaci ga preko haube i strovali na tlo. Policajac se pokuša podići, ali mu Norman prikliješti koljenom prsa i unese mu se u lice.
"Imaš još svoj blokić za kazne?" upita Norman.
"Moramo ispisivati kazne, ako ne dostignemo kvotu, nema plaće. Nije vam to kao kod vas..."
"Sad će tebi Norman dati plaću, sinko..."
Uslijedi nekoliko brutalnih udaraca nakon kojih policajac ispljune krv razbijenih zubi, izvadi blokić i pruži ga Normanu.
"A ne, ne... Ne treba to meni. Na listić ćeš napisati: 'Policija služi narodu i poštuje svakoga gosta.' Pročitat ćeš naglas i pojesti ga pa tako do kraja blokića. Nastavit ćeš tako sve dok i poslijednji listić nije pojeden. Jesmo li se razumjeli?"
"Ja sam službena osoba, a u Cloweiniji..."
Udarac šakom u lice, pa još jedan batinom u želudac.
"Nema više Cloweinije."
Ustrašeni policajac ispiše, pročita naglas i pojede prvi papirić.
"Motrim te, sinko", kaže Norman i pođe prema limuzini.
Na ploči s pokretnim slikama ide prilog koji prikazuje generale obje strane koji nazdravljaju za istim stolom u velikoj svečanoj dvorani poznate gostionice. Za nepovjerovati koliko Cloweinijci preziru svoju vlast.
"Kasnije, ako bude potrebno..." započne Norman, "za rasplet događaja možemo službeno okriviti nekadašnjeg pripadnika Cloweinijske teritorijalne obrane, a danas pokojnog terorističkog fanatika."
"Da, on je započeo", složi se Pero s prozora.
"Enc, pokopaj ga. Ružno ga je ovako vidjeti", naredi Norman.
Enc kimne glavom i teško hodajući izvadi omanju lopatu iz prtljažnika.
Na ploči s pokretnim slikama zračna eskadrila zastrašujućih FA46-ica probija zvučni zid nad Ljubljanom. Smjenjuju se kadrovi radosnih građana koji s neskrivenom radošću očekuju pad pokvarene vlasti. U krupnim kadrovima, velikim očima probuđene nade promatraju kolone cravatskih vojnika, kamiona i oklopnih vozila koje iz brojnih pravaca napreduju prema glavnome gradu. Osjeća se da im vizija oslobođene Cloweinije, istrgnute iz zubiju korumpiranih političkih krugova, žari srca.
Elita ne pokušava zaustaviti emitiranje programa. Svima je jasno da sviće novo doba. Svijest o njegovom nastupu preuzima duh cloweinijskog naroda i to više nitko ne može zaustaviti.
Kako li smo uopće mogli misliti da su Cloweinijci sretni tako kako im je bilo?
Policajac još uvijek ispisuje i jede listiće na tlu do službenog vozila, a kolega bez riječi bulji ispred sebe.
Post je objavljen 15.11.2016. u 15:22 sati.